COR-srce

Autor I.P.igo

futuristički roman

GLAVA PRVA

DAN SE OD OBLAKA PRETVORIO U NOĆ

Asfaltno nebo

            Tišina zapečatila put.

            Napukli se kolnik razvukao dolinama poput ranjene zmije – gmaz monstruoznih razmjera krepao je od suše što je tjednima pržila kroz cijelu Slavoniju. Pokazivač goriva pao je u crveno još jučer. Pa ipak, Samuel je i dalje vozio prema zapadu, na prazno, do posljednje kapi.

Motor je prestao raditi.

Koristeći inerciju što mu dade prethodna nizbrdica produžio je dalje za još čitavu minutu. Kloparanje točkova polako je jenjavalo sve dok naposljetku nije sasvim stao, nadomak malene crkve na ulazu u rodni gradić.

            – To je to. Nema dalje.

            Podigao je pogled i pažljivo osmotrio horizont. U daljini, olujni su se oblaci prevrtali, tiskajući se u jedinstvenu sivu masu koja mu je hitala u susret.

            – Hvala dragom Bogu! – ozario se.

            Sivo je nebo postajalo crno. Izvukao je svoj pametni elektro-pištolj i povukao okidač.

            – Nazdravlje…

            Povukao je okidač još nekoliko puta ali bez uspjeha. Daljinska kontrola za aktiviranje strujnih antena bila je mrtva. Pogled mu se vratio k nebu. Kroz plavo-sivi zastor probijao se oblačak svjetlosti tražeći izlaz.

– Ništa. Idemo manuelno! – reče.

Spustio je ruku do volana, lagano dohvatio palicu opruge i počeo strpljivo odbrojavati:

            – 10, 9, 8, 7…

            Gigantski vrtlog divljih kumulonimbusa ubrzo se našao točno iznad njega. Nije ih ispuštao iz vida.

            – 3, 2, 1…

            Povukao je palicu naglo i oslobodio oprugu. Poklopac na haubi otvorio se uz jedno resko KLAK i prijemnik iskoči vani. Unutar prijemnika, željezni se usmjerivač zakucao u mjednu kuglu te uz prasak počeo otpuštati elektrone: – Zz – zz – zz! – začulo se unutar haube kao da ljuta pčela traži izlaz. Uglačana se površina mjedne lopte zažarila u bijelo. Uslijedio je bljesak koji ga zaslijepi takvom jačinom da su ga oči zaboljele.

            – Kvragu! Zašto uvijek zaboravim zaštitne naočale?

            Sudarom elektrona, onih oslobođenih sa mjedne lopte i onih što se sjuriše s oblaka rasuše se iskre formirajući svjetleću mrežu. Potom se ta svjetleća mreža raspukla u blještavilo koje za tren proguta i vozača i njegov automobil.

            Bacio je pogled na indikator punjenja. Jedna za drugom, sve su se četiri baterije napunile do maksimuma za manje od pet sekundi.

Orbitalna Stanica

Sektor zračnog i svemirskog osmatranja i navođenja Zadar

            Ured zapovjedništva

            Srpanj 09, 2121

            Početak izvještaja

            Otkada se Glavna Orbitalna Postaja u ognju i uz prasak obrušila u ocean skupa s cijelom eskadrom satelita za potporu, samo je jedna jedinka preživjela, i to zahvaljujući činjenici da je zakasnila na dopunu baterija u vrijeme kada se dogodio prvi napad.

            Ta preostala jedinka trenutačno broji dva člana posade. To su astronauti: Brigadir N. Zakarov i pilot B. Horvat, obojica poslani u orbitu prije šest mjeseci. Kao što vam je poznato, šest mjeseci je iznimno dug period za trenutne uvjete. Komanda Ratnog Zrakoplovstva izričito propisuje ostanak u orbiti maksimalno tri tjedna.

            Nažalost, ubrzo nakon lansiranja, nekontrolirano zagađenje atmosfere i nagla promjena koncentracije kisika onemogućili su letove svim postojećim zrakoplovima. Štoviše, niti rakete niti zrakoplovi na solarni pogon ne mogu više dostignuti optimalne visine a da pri tome ne riskiraju pad.

            Kraj izvještaja

            Visoki časnik za vezu sektora za kozmičko promatranje – bojnik M. Beara pročitao je izvješće dva puta. Savjetnik pri ministartsvu obrane koji je hitno došao na poziv bojnika Beare, klimnuo je u znak pozdrava i sjeo za stol, nasuprot svome domaćinu.

            – Dvojica će se astronauta sada morati naoružati strpljenjem i čekati znatno dulje no što smo planirali – rekao je savjetnik.

            – Alternativa? – upita bojnik.

            – Iniciranje slijetanja.

            – Iniciranje slijetanja bi po sadašnjoj putanji vodilo u ocean savjetniče, po svemu sudeći Pacifik. A vi znate što to znači.

– Znam, ali prvo želim čuti što znači vama – savjetnik skrsti prste pred sobom.

– Znači da bi se time jedinka izgubila zauvijek skupa sa nadasve skupocjenom i jedinom efektivnom opremom koju posjedujemo.

– Meni je to jasno bojniče Beara, ali bismo spasili astronaute. Nemamo baš puno preostalih pilota toga ranga.

            – To jest činjenica – reče Beara.

            – U stvari, osim te dvojice više nemate niti jednoga. Jesam li u pravu?

            Beara se nasmješio osmjehom bez humora:

            – Pacifik ja vraški velika voda. Imate li alternativu broj dva?

            Savjetnik podigne pogled ka širokim prozorima kroz koje je pucao pogled na more.

            – Ako mene pitate, alternativa broj dva bila bi čekati da se pojavi kvalitetan procjep u atmosferi, tako da se slijetanje obavi u Jadransko more.

            – Uh, to može potrajati – otpuhne bojnik.

            Obojica su ušutjeli nakratko, svaki sa svojim mislima što su se vrtjele u krug, nadomak rješenja. Ovih nekolicinu godina nakon rata bili su pretrpani problemima i naučili su se suočavati s njima. Rješenje je tu, samo ga treba dokučiti.

            – Ako procjepa još nema, zašto ga ne bismo sami napravili?

            – Kako to mislite, savjetniče?

            – Mislim da jedan takav kvalitetan procjep u atmosferi može biti umjetno stvoren – odgovori savjetnik. – Vrhovni časnik sugerirao je mogućnost da naši inženjeri posjeduju dovoljno znanja da načine jedan takav procjep.

Stara crkva

            Europa. Zona 3.

Republika Hrvatska, Slavonija

            Srpanj 10, 2121

            Olovni oblaci zatvoriše nebo. Slika pokidanog kolnika i desetine napola sprženih vinograda što ih je presijecao prema istoku, uzdrhtala je kao da je zemljotres. Potmula se grmljavina skotrljala povrh usamljene stare crkvice u dolu, a onda nastavila dalje, prema planinama. Mnogo je godina proteklo od kada se čula služba u toj crkvi. Sjećao se snažnih eksplozija što su odjekivale s planina. Bio je još dijete.

            – Čuješ li, Samuele?

            – Što je to, tata? – sjećao se kako nije bio u stanju sakriti uzbuđenje.

            – Strašni je zmaj kihnuo u svome planinskom gnijezdu – rekao je otac.

            – Samo kihnuo?!

            – O, da sine. Vjerojatno nije gladan danas.

            Majka je pogledala u oca i podigla obrvu.

            – Hajde, Laura. Pa dijete je…

            Majka bi započela svoju rečenicu dok je otac još govorio. Jedan bi se argument multiplicirao u mnoštvo novih argumenata, nekada manjih, nekada većih, ali uvijek vrućih.

            – Što očekuješ od mene da mu kažem, Laura? – upitao je otac.

            – Istinu. Samo mu reci istinu! – okrenula je sinčića k sebi i rekla mu jedno manje zanimljivo ali istinito objašnjenje o tome odakle dolazi prasak s planina.

– Mineri razbijaju stijene dinamitom da bi razbili prolaz za cestu, Samuele – rekla je mati.

            Uspomene. Uhvatio je vlastiti osmijeh u retrovizoru. Dan se od naoblake pretvorio u noć.

            Uskoro će kiša.

            – Majko draga – pomislio je – taj sam dio o dinamitu i stijenama shvatio na vrijeme.

            Kroz velove tame probijao se bljesak munja. Uslijedi još jedna grmljavina. Prstima je prošao kroz kosu, sklonio je sa čela pramen i namakao šešir na glavu. Dobro je imati kakvu-takvu zaštitu za glavu. Kisela kiša ne oprašta.

            – Posljednji puta svrbjelo je kao đavao da mi papcima hoda po tjemenu.

            Iskoračio je iz automobila i zaputio se k malenoj crkvi. Provjeravao je prozore da nije bilo kakve provale. Provale su bile česte tijekom rata ali ne i poslije. Nestalo je ljudi a Bog izgleda nije birao između kradljivaca i nekradljivaca.

Zavirio je kroz prozor bliže oltaru. Sve se činilo u redu i stvari su bile svaka na svom mjestu. Slojevi sive prašine prekrivali su klupe. U paučini što se zvjezdasto širila između oltara, velikog svijećnjaka i gipsanog Isusa, neometano se kretao pauk. Samuel osmotri lice statue.

            – Sveto je ime tvoje – prošapta.

            Ništa se tu nije promijenilo godinama.

            – Zaleđeno u vremenu.

            Pred glavnim ulazom, odmah ispod stubišta što je vodilo na trijem, Sam pronađe kartonsku kutiju punu starih časopisa. Ostavio ih je tu otac Bartolomeo. Znao je da će Samuel doći kad-tad. I to nije sve. Ostavio mu je i kanister benzina i konzervu hrane.

            – Bog te blagoslovio, oče Bartolomeo.

            Dva dana ništa nije okusio. Sjeo je pod dio krova koji mu se činio manje oštećen, skinuo šešir i pognuo glavu:

            – Hvala ti Bože za ovu hranu i hvala ti što me nisi napustio.

            Otvorio je konzervu i počeo jesti. Jeo je kao vuk. Visoko iznad, huk vjetrine udari posred neba kao bič. Oblaci se razvališe i kiša se sruči naglo i silno. Samuel je i dalje jeo, ne obraćajući pažnju na provalu oblaka.

Glad ima svoje ja.

Guste padavine te vrste nanosile su čestice pepela i gareži što su se kovitlale u oblacima nošenim vjetrovima preko čitavog kontinenta. Krupne, tamne kapi dobovale su po dotrajalom krovu a njihov je stakato odjekivao poput topova protuzračne obrane. U mislima mu odjeknuše mitraljezi koji su probijali nebeske svodove. Sjećao se koliko su puta tijekom rata vrele čahure padale oko njega dok je krpio ljudske udove.

            Ovo je ipak samo kiša.

            Prve pogubne suše pogodile su čitav Srijem i Slavoniju još prije deset i više godina. Zeleni su se dolovi pretvorili u pustare. Pravi ljetnji pljusak bi dobrodošao. Pa ipak, žedna zemlja nije mogla imati koristi od kiselih kiša. Ujutru, kada se oblaci raziđu, sunce će neumitno pržiti ponovno i ciklus jalove razmjene bez zelenog roda i poroda nastavit će svoj krug.

            Halapljivo je zagrebao i posljednji ostatak hrane s dna konzerve. Zatim je pažljivo obrisao žlicu i provjerio njezinu glatku površinu.

            – Neprocjenjiva mala alatka – reče, i pažljivo odloži žlicu u džep.

            – Gutljaj dobrog vina – pomisli. – Dajem ovaj svoj patrolni auto za gutljaj Kutjevačke graševine[1]!

Od žednih ga misli odvoji pogled ka ulaznim vratima. Zapazio je promjenu. Tabla na vratima nije više bila polomljena. Visjela je sada ponovno cijela, pokrpljena, a na njoj je pisalo: Deus unum, cor nostrum unum.[2]

            – To nam fali – pomisli. – Upravo to srce je srce što vapi za ozdravljenjem. Ono želi biti sigurno da je transplantacija blizu, raspored napravljen a donor osiguran.

Pogled mu skrene na blatne barice i krugove što ih je u njima stvarao pljusak.

– A meni? Što to mome srcu fali? Što fali ovom čovjeku što se imenom i prezimenom zove Samuel Alma?

Čučnuo je kako bi bolje osmotrio tlo. U kišnim kapima bilo je čađi. – Ovome čovjeku ovdje fali čašica. Nešto kratko. Za zdravlje.

Ustao je i viknuo iz punoga grla:

– Zašto, za ime Boga, opet mislim na to?!

Nije bilo svrhe. Vika nije otjerala vrane što su mu graktale u umornome umu. Ako bi prestao misliti na graševinu, um bi mu sletio na nešto još jače – na zlatastu šljivovicu recimo što bi u dugim zimskim noćima gorjela niz grlo. Kaotični lepet misli sudarao se u tjeskobnoj mu glavi.

– Vjerojatno ludim.

Odraz lica iskrivio mu se po površini konzerve.

– Izgladnjeli duh. Čini mi se, ja nisam ništa drugo nego upravo to: gladni i nezasiti duh koji hoda.

            Nije pio već duže vremena, ne otkako je Tara poginula. Tada je iz posljednje flaše prosuo po zemlji ostatak viskija, a onda bacio bocu u provaliju. 

            – Ili to bješe flaša votke? One s komadom crvene ljute paprike što pluta u boci?

            Blijedjela su sjećanja.

            – Mogla je biti i domaća rakija – nije više bio siguran ali se dobro sjećao da je skoro pao u tu provaliju u koju je bacio bocu.

Neidentificirani Letjeći Objekt

            Srpanj 10, 2121

            Zgrada komande zračnog i svemirskog osmatranja i navođenja, Zadar

            Visoki časnik za vezu sektora za kozmičko promatranje bojnik M. Beara, ubrzanim se korakom uputio prema komandnoj sali. Sve što je bojnik Beara trenutno znao je da su astronauti zapazili neidentificirani leteći objekt koji se, prema riječima atronauta, pojavio niotkuda. Trenutačno, objekt je samo lebdio u neposrednoj blizini orbitalne jedinice. Iako su oba astronauta, i Zakarov i Horvat potvrdili vizualni kontakt, nijedna od kamera koje su astronauti usmjerili nije bila u stanju snimiti objekt. Iz nekog razloga, slika nije mogla biti pohranjena, niti odaslana. 

            U prostranoj komandnoj sali vladao je žamor. Opazivši bojnika, svi su prisutni zašutjeli. Za Bearu se znalo da nije trpio ni klik miša da mu upada u riječ. Neki su i dalje stajali buljeći u široki ekran koji se prostirao preko čitavoga zapadnog svoda. Niži časnik za vezu prišao mu je odmah.

            – Tamo! Točno u sredini gospodine – reče časnik pokazujući prema ekranu.

            Sredina slike bila je nejasna i isprekidana linijama, posuta kvadratićima zaostale, prethodne slike.

            – Interferencija? – upita bojnik.

            – Tako izgleda. Taj objekt čini se posjeduje neku vrstu zaštitnog omotača. Kamere ne reagiraju kako treba.

            – Koliko je objekt daleko od jedinice?

            – Ne znaju. A mi ne možemo procijeniti. Vrijednost svjetla je nejasna. Uređaji ne pokazuju ništa. 

            – Što je s podacima sa satelita? upitno će Beara. – Bilo koji podatak bio bi nam od koristi…

            – Kojeg satelita, gospodine?

            Skoro svi sateliti koji su od početka rata pripadali komandi već su bili poodavno uništeni a oni kasnije dodani na ispomoć – neispravni. Bojnik Beara samo hladno prihvati slušalice i mikrofon koje mu je časnik uručio, podesi ih, te se obrati posadi orbitalne jedinice:

            – Bojnik Beara na vezi.

            – Horvat ovdje – odgovori astronaut. – Kontakt!

            – Opišite mi što točno vidite?!

            – Izgleda mi kao borbeni avion, ali je mnogo veće. I nekako… Kao da je organskog oblika.

            – Organskog?!

            – Kombinacija dupina i aviona. Takvo što.

            – Uređaji su vam zakazali, to razumijem. Možete li pak procijeniti trenutnu distancu između vas i objekta?

            – Par stotina metara, manje ili više. No, sada nam se približava, čini mi se… Da. Počeo se približavati.

            Uslijedila je tišina.

            Astronaut Horvat progovori ponovno:

            – Stao je.

            – Uočavate li ikakve znake ili simbole na objektu? Išta što može ukazati na neprijatelja?

            – Ne znaju podrijetlo – ubaci se časnik za vezu koji je cupkao pokraj bojnika.

            Svi su jasno čuli Horvatov sljedeći komentar:

            – Vidim neke simbole. Ili su to možda oplate na tijelu objekta, prožete po stranama, ispred krila i na repu. Možda su to nekakva slova, nije baš jasno. Ne sliči mi na neprijateljske oznake… Hej! Pokrenuo se opet.

            – Radar je proradio! – nanovo se ubaci časnik za vezu.

            – Koliko daleko? – upita bojnik. – Koja je točka kontakta?

            – Par minuta – odgovori deklarativno časnik.

            – Upravo se spušta i prolazi ispod nas – nastavio je Astronaut Horvat. – Sada možemo vidjeti i gornji dio letjelice. Pokrenuli smo se i mi. Krećemo se lagano naprijed. Uočavam i neku vrstu kabine na letjelici.

            Naredni se minut otegao u tišini. Zatim su svi u sali začuli atronauta Horvata kako govori:

            – Točno smo iznad i na dvadeset metara udaljenosti, ali smo zaustavljeni. Točnije – nešto nas je zaustavilo… Možemo se kretati nazad ali ne možemo napredovati prema objektu.

            Nastala je još jedna pauza.

            – Ne možemo se pomjeriti ni postrance. Ovo što vidimo je jedna gromada od borbenog aviona.

            – Zašto mislite da je borbeni avion u pitanju, Horvat? – upitao je bojnik.

            – Ima spuštena kosa krila poput borbenog aviona. Treba li jedan od nas da izađe i pogleda izbliza?

            – Zak bi mogao izaći – reče bojnik.

            Horvat odmah odgovori:

            – Možda bi robotska ruka mogla proći kroz zaštitno polje letjelice. No, još uvjek ne možemo ništa zabilježiti kamerom.

            – Bilo je slučajeva kada smo prilazili neprijateljskim transporterima u orbiti. Zaštitno polje nekada nema utjecaj na astronauta ako priđe letjelici i klizne uz krilo. Zakarev, iziđite iz jedinke i pokušajte prići objektu.

            – Razumijem gospodine – potvrdio je astronaut Zakarev.

            Još nekoliko minuta je proteklo i sve što su mogli čuti bilo je disanje astronauta Zakareva. Izašao je iz jedinke kroz donji otvor i polako počeo lebdjeti ka nepoznatoj letjelici.

            – Prilazim dijelu što nam sliči na kabinu aviona – govorio je Zakarev razgovjetno. – O da. To mora biti kabina. Mislim da vidim i pilota unutra…

            Opet pauza.

            – I što vidite? – upita bojnik Beara.

            Nije bilo trenutačnog odgovora.

            – Je li pilot uopće čovjek? – doda bojnik.

            – Žena je – odgovori Horvat. Transmisija je bila jasna.

            – To jest… Ja samo podrazumijevam spol… Ako me razumjete… – Zak se nasmijao u pola rečenice. – Pokušavam biti politički korektan.

            Sada su mogli čuti Horvata kako se smije. Ljudi u kontrolnoj sali samo su se nijemo pogledavali.

            – Ta dva su ostali tamo i predugo – reče niži časnik za vezu.

            – Zak! – viknu bojnik. – Taj pilot… Ta žena… Može li ona tebe vidjeti?

            Umjesto odgovora nekakav šum poče probijati tišinu, kao udaljeni eho.

            – Kapetane Zakarev? – prozva ga bojnik ponovno.

            – Zak je još tamo – reče astronaut Horvat. – Vidim ga.

            Zakov se glas napokon ponovo začuo:

            – Ah, gle… Ne! Njene su oči zatvorene. Izgleda kao da spava.

            Između emisije se prože još udaljenog šuma.

            – Išta neobično, Zak?

            – Sve. Sve je neobično.

            Još jedna pauza.

            – Zak, slušamo te – bojnik je bio strpljiv.

            – Oh moj Bože! – poviče astronaut Zakarev. – Otvorila je oči i gleda u mene sada!

            Pauza.

            – Zak! – uporan je bojnik.

            – Sačekajte. Ona nešto pokušava…

            Odjednom šum interferencije postade jači, zatim preplavi čitav signal. Kontakt sa Zakarevim se prekinuo.

            – Zak! Vraćaj se! Sklanjaj se odmah! – Svi u kontrolnoj sali dobro su čuli viku astronauta Horvata.

            – Horvat! – prozvao je Beara. Bio je svjestan svoga glasa. U datim uvjetima časnik njegova ranga morao bi zvučati pribrano. – Što se događa?

            – Stvar se aktivirala – reče Horvat. – Počela se potresati lijevo i desno. Vidim jaka svjetla i tragove vatre koji šibaju iza. Kreće se… Zak! Okreni se prema gore. Drži koljena zajedno. Tako! Gore! Napravi kolut. Tako prijatelju. Bravo!

            – Horvat pokušava izvaditi Zaka uz pomoć kablova i sigurnosnih magneta. – Dolje na Zemlji, niži časnik za vezu nagnuo se do bojnika Beare.

            Emisija koja je stizala od Horvata bila je bučna:

            – Osjećam vibracije… Zak! Sjajno je svjetlo… Isuse! Koliko vatre! Stvar odlazi prema zemlji… Hita u niže slojeve atmosfere poput meteora!

Neobična terapija

            Europa. Zona 3.

            Srpanj 10, 2121, kasno popodne

            – Kad pogledam unazad, čini mi se kako sam svaku važniju odluku u životu donio pijan. Vjerojatno zato što sam rijetko bio trijezan. A onda, mislim se, koja to budala donosi važnu odluku trijezan?

            Uzeo je nekoliko magazina iz kutije, na brzinu prelistao naslovnice pa izabrao tri. Ostatak je odbacio u spremnik za otpad namijenjen reciklaži. Ali papir neće skoro biti recikliran. Možda nikada više kao prije. Ovih je godina stara hartija našla novu svrhu: Održavanje vatre po domovima mnogih obitelji i brani ih od hladnoće.

            Prelistavajući časopise, naletio je na zanimljiv tekst unutar magazina Europski Znanstvenik. Kolumna je bila o drevnoj Tibetanskoj knjizi što je opisivala proces umiranja. Uz tekst su bile priložene i slike ljudske anatomije i na njima označeni fiziološki duplikati sedam meridijana. Tara je znala reći kako će uskoro praznovjerne kolumne napisane za list Znanje izvan granica uskoro naći put i ušuljati se na stranice lista Europski Znanstvenik.

            – Ah – odgovorio joj je jednom – kao da Europski Znanstvenik odista ima neke veze sa znanosti.

            – Ima – rekla je. – Barem dok ne počnu objavljivati nebuloze.

            – I dok objavljuju tvoje radove – Samuel je podigao kriglu do vrha punu crnim pivom, nazdravio joj i otpio dobar gutljaj.

            Sjećanja.

            Sadržina magazina natjera ga na razmišljanje. Mnoge ideje iz prošlosti pakirane u riječi praznovjerje više nisu bile tako prazne.

            – Tara. Draga moja Tara. Možda bi i dalje bila među živima da smo ostali skupa.

            Da se samo mogao odlučiti. Posljednji puta kada ju je vidio, poklonila mu je drvenu kutiju s duhanom pomiješanim sa suhim trešnjama. Samuel nije bio pušač. U šali je govorio da nije jer nije počeo na vrijeme. U zbilji je sebe nazivao doktorom za životinje i veterinarom za ljude koji radi na životinjama kakve ljudi mogu biti. Profesija mu je podarila znanje koje čovjeka može sačuvati od mnogih poroka, ali isto tako mu je donijela i dobru izliku. Pogotovu kada je izbio rat.

            – Pušenje ili zdravlje? Ipak, zdravlje!

            No, kada je već razmišljao o svojoj profesiji, bilo bi poštenije da se držao istoga načela i kada su u pitanju viski, rakija, vino ili pivo. Iako su sve te prirodne ljepote normalno svrstane u riječi alkohol, izbjegavao je koristiti sinonime u tom smislu. To su bila pića što spašavaju ljudska bića, a alkohol zna se što je. Takvo što ne treba pojašnjavati valjanom kirurgu kao što je bio Samuel Alma. Alkohol ili zdravlje? Kakvo je to pitanje? 

            – Oh, moj Bože! Dajem svoj auto za viski – misao o piću već dugo je bila mentalni bumerang.     Tijekom rata, nakon što je doživio nervni slom, Tara ga je konačno nagovorila kako mora posjetiti psihologa i za tu priliku odabrala kod koga će ići na terapiju.

            – Možda u međuvremenu razmotrite opciju da počnete pušiti lulu – reče mu psiholog. – No, ne trebate udisati dim, naravno.

            – Kao zamjenu za viski? – upitao je Sam.

            – Ne, nikako ne kao zamjenu – reče psiholog zagledajući se u uglačanu površinu okruglog stola između njih.

            Tada se i Sam zagledao u taj stol i, na svoje iznenađenje, zapazio živu sliku. Vidio je mnoštvo ljudi kako se okupljaju u nekom parku. Livada pokošena, grane srezane prekratko – sve bješe nekako odviše beživotno i uredno za jedan park. 

Bila je to sahrana.

            – Postavimo stvari ovako: To bi vam pomoglo u balansiranju postojećih zavisnosti. – Psiholog nastavi svoju priču – Kao aktivan vojni kirurg vi, gospodine Alma, živite pod pritiskom enormne količine traume ovih dana. Očuvanje bistroga uma pod takvim okolnostima je vrlo teško. Lula je alatka koja pomaže umu, drži ga i čuva u stanju mira – podigao je pogled nalazeći Samuelove oči, ali vizija na površini stola već je učinila svoje. Nije mu promaklo koliko je Sam uznemiren. – To je samo kalendar – reče utješno, čitajući nevidljivi znak pitanja što je lebdio na Samovom licu. – Tako pušenje lule pomaže čovjeku da zaboravi na kalendar. Čini vas slobodnim, izvan datuma, dana i sata. Izvan vremena. Pomaže da nikada ne izgubite uvid i znanje o ključnoj stvari.

            – A sve u granicama – rekao je Sam mehanički.

            – U granicama, da, baš tako – odgovori psiholog – ali u ovom slučaju, ja govorim o jednoj ključnoj stvari u svezi sa vama osobno, doktore Alma.

            – Ključnoj stvari u svezi sa čim? – Sam podigne obrvu.

            – Ključna stvar u svezi sa vama, doktore, jeste da postanete… Što?

            – Postanem… – mozak mu stade na tren. Nije mu bilo jasno zašto psiholog odgovara na njegovo pitanje novim pitanjem. Zbog čega nije direktan? – Zar sam ja uistinu toliko bolestan? – Iz nekog razloga vizija sahrane vratila mu se pred oči.

            – Odsutni? – upita psiholog i zagleda se u Samuela.

            – Šta dođavola trebam reći na ovo? – pomislio je Sam pogledajući psihologa ravno u oči.

            – Nemojte misliti o tome što bih ja možda želio čuti, doktore Alma. Pomislite na ono što bi bilo posebice važno za vaš duhovni i mentalni proboj iz obruča besmisla. Saznanje koje bi vama osobno u ovom trenutku donjelo neprikosnoveni mir. – Napravio je pauzu. – No, recite mi! – glas mu postade još sugestivniji.

            – Važno… Važno je biti spreman… – započne Sam, ali ne završi misao.

            Psiholog blago klimne glavom, dajući mu do znanja kako ga pažljivo sluša.

            – Biti spreman umrijeti… – izusti Sam.

            – Bravo! – Psiholog pljesnu širokim dlanovima i ostavi ih tako spojene, prstima upravljenim prema Samu.

            – Suština je postati i ostati spreman za smrt, doktore Alma – izgovorio je odmjereno. Opustio je ruke u svoje krilo i skrstio prste. – Biti spreman izaći iz ovog svjetovnog tijela tiho i neprimjetno – nastavio je psiholog – napustiti tijelo sa sviješću koja je budna i nadasve živa.

            – I taj osjećaj preuzimanja i udisaj… Kao kod djeteta koje sisa – trebalo bi da mi pomogne? – zaključi Sam.

            – I vizija dima pred očima. Neuhvatljivi oblici – uputi mu psiholog uz osmijeh.     

Hladan zrak i vlaga vratiše ga u sadašnjost. Zavukao je ruku u džep i napipao drvenu lulu koju mu je taj zanimljivi čovjek tada poklonio. 

            – Prah prahu, pepeo pepelu – sjećao se dobro kako je to izgovorio, pružajući mu tu lulu, držeći je u oba dlana kao da je od stakla. Tek kasnije je saznao kako ju je taj psiholog osobno napravio. Sada, uz zvuke kiše, zagledao se u tu lulu iznova. Okrenuo je i bolje osmotrio njenu glatku površinu. I za to malo što je imao priliku probati je, imao je osjećaj da je kao stvorena za njega.

            – Vrlo efektivan recept, doktore Briar – pomisli, a pogled mu odluta k nebu. Provjeravao je oblake i pokušavao procjeniti njihovo kretanje. Kiša je usitnila i iz jedva primjetnog huka prešla u ravnomjerno šuštanje. – Šteta pa sam u problemu: Upaljač mi je ostao bez plina a šibica nemam. – Vrati lulu nazad u džep. – Samo, nadam se, neću umrijeti baš danas.

            Sljedeći časopis ostavljen u kutiji bješe Znanje Izvan Granica, i to jedno od posljednjih izdanja. Ovo posebno izdanje imalo je naslov: Posljednja Kontaminacija i Proročanstvo o dolasku Krista.

            – Negdje nešto izgleda i pogode.

            Prelistao je i drugi časopis. Ovoga puta to je bio strip, i to baš po njegovom ukusu, pun zabavnih obrta a bez super-heroja.

Sateliti u kvaru

            Komanda Mornarice, Split

            Zgrada zapovjedništva za Jadran i Sredozemlje

            Srpanj 10, 2121. 14.30h

Širokim holom odjeknuo je bat odlučnih koraka dobro uglačanih vojničkih čizama. Zapovjedniku veze sektora za promatranje svemira, bojniku M. Beari, očigledno se žurilo. Tek kada je prišao uredu admirala primijetio je da su visoka vrata ureda napola otvorena. Beara najprije zaviri unutra. Karta Sredozemlja i Balkanskog poluotoka projicirala se na zidu, poviše masivnog admiralskog uredskog stola. Admiral Strig sjedio je za svojim stolom brišući čelo malim ručnikom.

            – Klima uređaj ne radi – konstatirao je hladno admiral Strig.

            – Kuršlus – promrmlja Beara.

            Admiral Strig dade znak bojniku da uđe i sjedne.

            – Hvala gospodine – reče Beara.

            – Znači, satelit je već dulje vrijeme u kvaru, ne?

            – Dva mjeseca, gospon.

            Beara se palcem desne šake počeše po obrvi. Nije očekivao da će se osjećati nelagodno zbog ovog sastanka. Sada je mislio drugačije. Uhvatio je malo zraka u pluća.

            Admiral priđe staklenom ormaru i iz njega izvadi dvije čaše i flašu viskija, pa sipa obojici po malo.

            – Evo. Jest da se kuhamo bez klime, ali što je tu je – podigao je čašu i nazdravio.

            Beara podigne čašu i prinese je k nosu.

            – A satelit k’o i klima – veli admiral. – Radi, ne radi, radi… A na što radi?

            – Pa, posljenje smo baterije punili na agregatu…  – prisjeća se bojnik s naporom.

            – Na agregatu? – dočeka admiral Strig. – Na božji blagoslov nam sve radi, moj Miroslave. A i toga je sve manje. Nego, reci ti meni što kažu inženjeri?

            – Bojim se da nitko nadležan ne bi mogao – Beara otpije gutljaj usred rečenice – ustvrditi što je problem, gospodine.

            Admiral se činio smirenim i dalekim, kao da ga se cijela ta stvar oko satelita uopće ne tiče. Otpio je iz svoje čaše i gledao kroz prozor. To je bojniku Beari malo olakšalo stanje svijesti. Bilo je nečega zajedničkog u izrazima oba muškarca. Obojica su se dojmili prilično umorno i staro za svoju dob. Ipak, lako bi se moglo pogrešno protumačiti ta prisutnost letargije u njihovim očima, arogancije u držanju, i sve te mjere podstrijeka osobnog samopouzdanja. U realnosti obojicu je morila velika briga.

            – Sada radi. Ne? – poremeti tišinu admiral Strig.

            – Danas je proradio točno u 12 i 15 – odgovori Beara. – Čim je počeo s radom, registrirali smo neidentificirani leteći objekt.

            – Neidentificirani, rekli ste?!

            – Tako stoji u izvješću – oprezno će bojnik.

            Beari je bilo jasno da je upravo izostavio neke bitne detalje. No njegov je posao sada ubrajao i izostavljanje detalja. Što se tu može. Ne bi se trebao osjećati loše zbog toga, pomislio je.

            – Doista neidentificirani – rekao je admiral klimnuvši glavom. Iz svog je velikog stola od mahagonija uzeo jedan od dokumenata a onda stavio naočale za čitanje.

            – Nastavite, molit ću. Slušam vas – dodao je.

            – NLO je ušao u atmosferu još iznad Sjeverne Afrike i nastavio prema Italiji. Preletio je Jadransko more velikom brzinom i odmah zatim počeo brzo gubiti visinu.

            – Negdje iznad Makarske?

            – To je točno, gospodine. Zatim je dalje ponirao ka Slavoniji.

            Na trenutak su obojica pogledali kartu na zidu.

– I to vam je to? – admiral spusti naočale.

            – Tada je satelit opet prestao raditi, gospodine.

– Imamo li bilo kakvo objašnjenje o tome što je uzrokovalo prekid rada satelita?

            Bojnik Beara samo slegne ramenima i odmahne glavom:

– Ne gospodine. 

Zadatak

            Kiša je napokon stala, dozvolila tišini da se vrati. Sam je izuo čizme i pružio noge. Huk vjetra u daljini donosio je slike djetinjstva. Kao djeca, poslije kiše, on i Tara bi hodali bosi po muljevitim barama dok su ih ostali klinci gledali kao pale s Marsa i pokušavali ih slikati pametnim telefonima.

            – Pametni telefon a tupav korisnik.

            Otac ga je opremio narukvicom koja je blokirala svaki pokušaj fotografiranja. I ne samo to. Ni njega ni Taru nitko nije mogao označiti imenom na internetu: Anti-rugalica.

            Tek što se opustio u tihom sanjarenju, Sam začuje isprekidano zujanje radija iz auta. Nazuo je čizme i stavio šešir. Ako se kiša naglo vrati, nije želio kiseli otpad iz oblaka na svom skalpu. Kako se približio autu prepoznao je glas operatera.

            – Čujem te, Francis – reče. – Upravo si zvao moje ime i broj?

            – Samo trenutak, poručniče – začuo je Francisa koji mu je zvučao pomalo nervozno.         

            Odmah zatim jedan drugi glas preuzeo je poziv. Bješe to novoimenovani kapetan Karlo Bišmal. Karlo je još prije nekoliko godina časno otpušten iz vojske. Ta je riječ časno obično pridodana onima koji su iz vojske odlazili sa posebnim zaslugama, što se za Bišmala nije moglo reći. O tome događaju Samuel se nikada nije izjasnio, osim što su ga suradnici čuli kako je rekao da je sasvim u redu časno otpustiti nečasna čovjeka, bolje nego držati ga na poziciji gdje će imati moć nad časnim ljudima. Kod nekih, sarkazam je išao dalje pa su tvrdili kako se radi o zabuni te da je u stvari riječ nečasno bila napisana s tipografskom greškom. Kako bilo da bilo, nakon posljednjih političkih potresa, Bišmal se ipak vratio u službu. Ta vijest došla je kao apsolutno iznenađenje za mnoge, ali ne i za Samuela. Bišmalova nova titula: Kapetan Milicije za Pograničnu Zonu.

            – Ništa me ne iznenađuje – govorio je Sam, u miru s Bogom.

            Postao je imun na šokove te vrste još otkada je vlada i cjelokupno Vijeće Obrane Balkanske Lige i Euro-Balkanske vojske kolabiralo. Pa i ranije. Zasigurno, stav i ponašanje kapetana Bišmala gurnuli su mnoge pripadnike MPO – Medicinskog Patrolnog Odjela preko ruba tolerancije.

            – Doktore! – čuo je Bišmala preko radija. – Signal u redu?

            – Deset, dva – potvrdi Sam.

            – Neprijateljski se zrakoplov srušio u blizini staništa Istok-D! – vikao je Bišmal. Uvjek je larmao kada bi izdavao naredbe čak i sitne molbe, čak i ako bi koristio megafon ili radio, umjesto da jednostavno pojača uređaj.

            – Kakva je to bučna budala – pomisli Sam i nastavi – Mislio sam da je stanište Istok-D označeno za čišćenje. Zar nije?

            – Bilo je. To je gotovo! – reče Bišmal. – Dekontaminacija je sada i oficijelno završena i pučanstvo se može mirno vratiti. Takav je plan!

            – Plan? Mogu li znati kojeg je to dana dekontaminacija oficijelno završena? – upita Sam, odmaknuvši slušalicu kako bi odmorio uho.

Bišmal nije slušao Samuela, samo je nastavio:

            – Ako pronađeš pilota, tijelo moramo imati. Kužiš!

            Samuel se refleksno namršti. Bišmalova galama ga je umarala.

            – Kužim – odgovori Sam. – Tijelo moramo imati.

            – Točno tako – potvrdi Bišmal. – Pilota moramo imati živa ili mrtva. Željezni lijes zapečaćen i osiguran kermetički!

            – Ne bih zapečatio lijes ako je pilot živ – uzvrati Sam.

            – Potvrđujete li da ste razumjeli moju naredbu, poručniče Alma? – reče Bišmal.

            – Da, gospodine – odgovori mirnije Sam. – Koje su koordinate?

            Bišmal mu izdiktira koordinate mjesta pada letjelice.

            – I javi mi se odmah po dolasku na odredište! – zahtevno će Bišmal. – Moraš mi se javiti osobno jer je satelit još uvijek u kvaru.

            – Zašto me to ne iznenađuje? – promrmlja Sam.

            – Što?

            – Primljeno k znanju! – uzvrati Sam razgovjetno i glasno kao da će time Bišmala učiniti tišim. 

            – E, tako je dobro! – završio je Bišmal.

            – Osiguran kermetički… – uzdahnu Sam. – Što je sigurno, sigurno je… – pokrene mašinu svoga patrolnog 2C i popne ga na mokri asfalt, kotačima zagrabi kolnik i doda gas. 

Kirurški Robot

            – Zaista volim ovaj svoj 2C!

            Nijedna tvornica auta nije preživjela rat. Dva Ce – 2C – bila je kratica za Cruiser Class (Krstareća Klasa). Puno ime tog patrolnog vozila bilo je CCF – Cruiser Class Fulgur, a Fulgur na Latinskom znači Munja. Ponekad su tu krstareću limuzinu nazivali Ford Marin, ili Dodge (Dodž) Marin, ovisno od toga koja je od ta dva tipa karoserije korištena – Ford ili Dodž. Auto je prozvan po znanstveniku T.S. Marinu koji je napravio prvi funkcionalni amalgam – automobil koji je mogao raditi na dva pogona – Električnu struju distribuiranu bežično, i na benzin. Nakon posljednjeg Totalnog Rata, u Bokokotorskom je zaljevu pronađeno nekoliko starih kontejnera sa dobro očuvanim Ford i Dodge automobilskim karoserijama. T.S. Marin razvio je koncept kako postaviti ove karoserije na šasiju posljednjeg Tesla Motors modela – sve što je ostalo od nekada velikog američkog i svjetskog proizvođača. Ovaj posljednji, predratni Tesla automobil trebao je biti prvi električni automobil s prijemnikom koji je mogao dobivati struju bežičnim putem. Dovitljivi um T.S. Marina otišao je korak dalje. Prateći dugo čuvane planove i šeme znanstvenika Nikole Tesle, uvećao je prijemnik koji je posadio na rub haube. Na taj je prijemnik dodao mjednu kuglu i omanji elektronski top. Sa tim je uređajem mašina bila u stanju primiti elektricitet iz prirode, iz olujnih oblaka na primjer koristeći fenomene električnog pražnjenja kao što su gromovi i munje. Kako je ovaj znanstvenik došao do Teslinih nacrta je posebna i ne tako kratka priča. U vrijeme kada se Sam pridružio patrolnoj jedinici Medicinske Grupe za Slavoniju i Srijem, operativnih CCF automobila preostalo je svega desetak. Verzija koju je Sam vozio imala je također nadograđene dvije robotske hvataljke, koje su počinjale iz prednjih vrata, grleći haubu sve do prednjega djela. Ove su robotske ruke svojim željeznim šakama oblikovale neku vrstu zaštitnoga kaveza pokrivajući čitav prednji dio auta.

            Crveno je sunce tonulo iza i u odbljesku retrovizora razlivalo zlatasti sjaj po unutrašnjosti automobila. Svaki čas Sam je pogledavao u nebo. Oblaci svih veličina i oblika nagomilavali su se najprije sa Sjevera a onda i s Juga. Sakupljali su se iznad auta u pokretu, visoko iznad, kao da ih vodi nevidljiva ruka. Sjena se uskoro nadvila nad njim. Od ovoga ga je prizora obuzela hladna zebnja.

            – Neki se čudni duhovi spremaju na podlost.

            Oblaci se zakovitlaše. Viđao je takve fenomene i ranije, ali nikada se nije osjetio centrom njihovoga zbivanja. Slučajnost ili razlog za strah? Ovakve nebeske pojave koje su toliko podsjećale na tornada, iako znatno manje od prosječnog ciklona, učestale su tijekom posljednjeg desetljeća. Nakon toliko elektromagnetnog smeća koje su zaraćene strane bacale jedna na drugu, nije ni čudno. Pozitivna stvar koju je ovaj fenomen donosio za sobom bila je – struja. Centri ovih kovitlaca pokazali su se solidnim izvorom električne energije. Jasno je vidio kratke bičeve munja kako ludo kruže, sustižući jedan drugoga po rubovima putanje.

            – Zabava počinje!

            Sakupljanje oblaka se nastavilo oblikujući masivne plave i sive kolutove čiji su rubovi bili ispresjecani povremenim munjama. Kako su se oblaci množili i zatvarali se prema sredini, ostavljali su sve manje prostora za posljednje ostatke dnevne svjetlosti. Tama je preduhitrila sumrak. Pritisnuo je papučicu gasa jače u pokušaju bijega od crnila narastajuće sjene. Ubrzanje se povećavalo i mogao je osjetiti sile teže i gravitacije kako djeluju na njegove kosti, mišiće i nerve. Osjećaj brzine probudio je uspomene. Sjetio se uzbuđenja svojih ranih dana u pilotskoj školi.

– Eh. Šteta što avioni više ne mogu letjeti.

            Poslijeratno zagađenje zemljinog zračnog omotača učinilo je većinu postojeće zrakoplovne tehnologije beskorisnom. Retke su letjelice još mogle dostiguti nekoliko tisuća metara i to bi bio krajnji limit. A sada se dojmilo da je druga strana stekla prednost i kako im je pošlo za rukom napraviti letjelicu koja ponovno može letjeti kroz najviše dijelove atmosfere.

            Oblaci odoše naglo kao što su i došli. Nestadoše mračni kovitlaci a poviše njih razvukoše se pramenovi novih cirusa. Među njima Samuel spazi tragove dima i odmah posegne za radiom.

            Nije bilo signala. Samo ujednačeni atmosferski šum ispresjecan mješavinom nejasnih frekvencija. Zaustavio je auto i izvukao iz ruksaka digitalni dalekozor. Tanka, vijugava linija dima vukla se po nebu. Osmotrio je njezin izvor u daljini. Elektronski fokus unutar dalekozora odmah je počeo računati. Oštrina slike gubila se između oblačaka nagorjelih čestica koji su se dizali s tla i nečega što je stršilo iz zemlje.

            – Rep aviona? – pomislio je. – Morao bih pogledati izbliza.

            Nabacio je ruksak preko ramena, odvojio svoj buran[3] blaster od magnetnog držača s pojasa i provjerio punjenje.

– Nije valjda opet?! – Pokazivač punjenja njegovog buran pištolja spustio se sa 100% na 75%. – Ovo nije dobar znak.

            Već je svima u postaji bilo jasno da ako komanda ne iznađe način da se zaštite od tih misterioznih iscrpljivanja baterija oružja i ostalih borbenih sredstava, morati će se vratiti na staro i ne uvijek efikasno vatreno oružje. Zbog toga je u prednjem pretincu svoga patrolnog kruzera držao stari kompaktan samokres marke HS – mali pištolj velikog kalibra, i jednu još stariju sačmaricu dvocijevku u prtljažniku.

            Kada je u pitanju medicinska upotreba robotike, bio je vrlo vješt, jedan od deset najboljih koje je alijansa ikada imala u korištenju umjetne inteligencije. Iako oružje nije bilo njegov fah, sigurna ruka valjanog kirurga pokazala se dobrodošla u nekim situacijama. Sam se držao iskustva, a iskustvo mu je govorilo da ni primitivno oružje poput luka i strijele nisu za baciti. Pripremio je pištolj i sačmaricu, te premjesti dvadeset preostalih čahura sa sačmom iz kutije u vrećicu o pojasu.

            Iako je udaljenost do olupine još uvijek bila znatna, već je zaključio da pala letjelica mora biti povelika. Međutim, još nije bilo moguće odrediti i oblik. Izgledalo je kao da se dogodila dodatna eksplozija u prednjem dijelu što je uobičajeno pri aktiviranju sistema samouništenja, a koji je pilot možda svjesno pokrenuo pri padu. Ponovno je pogledao kroz dalekozor i tek što je provjerio još jedan proračun, detektor pokreta napokon nešto uhvati. Dalje prema jugoistoku, neka se izdužena silueta podizala u zrak kao živa. Zatim se ta vijugava silueta zaustavi uz trzaj. Ciklus se ponovio. U proračunu se pojavio šifrirani tekst što je očitavao materijal promatranog subjekta kao komad nekakve tkanine.

            – To mora biti zastava – pomisli.

            Tijekom rata vidio je mnoge zastave. Zastave su bile posvuda, kao i neprijatelj što je bio posvuda, kao i ranjenici označeni bijelim zastavama sa crvenim križevima, rasuti po padinama, putevima, mostovima… Na prvi pogled ovo je izgledalo kao zastava koja je vijorila nisko, zakačena za nešto, zatim potjerana visoko u zrak nadolazećim vjetrom.

            Vratio se do svog kruzera. Odvezao se gore do ruba šume, ne ispuštajući olupinu iz vida. Postepeno je razaznavao oblike. Za stvar što mu se činila zastavom naposljetku shvati da je posrijedi iskidani padobran. Većina krošnji uokolo bjehu iskidane, kao da je neka zvijer gargantuanskog omjera uznemirila čitav krajolik. Iziđe iz auta pa krene hodati duž drvoreda, slijedeći trasu polegle spržene trave i brojnih polomljenih grana. Omjeravao je stotinjak metara dugu trasu kojom kao da je progrmjela divovska pila sjekući grane drveća jednakom lakoćom, i najdeblje i najtanje. Staza kaosa produžila se naviše rubom šume što je počivala na strmoj padini. Na kraju šumovite padine započinjala je trščara a onda i močvara. U močvari, među nagomilanim plutajućim travama, Sam uoči pilotsko sjedalo. Izbačeno iz letjelice, sjedalo bješe zaglibljeno u blatu pod oštrim kutom. Zakoračio je u blato i pomnije pogledao izbliza. Po željeznom okviru i okolo naslona za glavu vidjeli su se tragovi krvi. Široke gurtne bile su prerezane na više mjesta, prepletene konopima s padobrana. Smrkavalo se, pa uze naočale koje se same od sebe uključiše: Noćna opcija.

            Iskustvo ga je priskrbilo spoznajom da uvijek treba biti štedljiv i ne trošiti uzalud ni kvanta potencijalne energije. Svako punjenje baterije dobro će doći kasnije. Ne treba ih uludo trošiti. Isključio je noćnu opciju i dohvatio ručnu svjetiljku koja je radila na principu malog dinama. Za sada, ova je svjetiljka bila sasvim dovoljna. Uznemiravala su ga ta iznenadna i neobjašnjiva pražnjenja. Bilo je dijelova u blizini autocesta i naseljenih mjesta gdje bi se baterije svih vrsta jednostavno praznile same od sebe, neke brže, a neke sporije. Nekada tek po malo, a nekada bi izgubile i do trideset posto energije u jednom jedinom bljesku. Sve vrste baterija bile su podložne tom fenomenu. Što je tome bio uzrok? Mogao je samo nagađati, ali kad god bi naišao na takvo što, označio bi to područje na svojoj mapi. Neke od tih oblasti bile su dobro znane i kao takve bile su označene, no mnogo ih je više bilo nepoznatih. U postaji bi takvo mjesto nazivali džep, ili džeparoš.

Osvjetlio je mapu. Poznavao je ovaj dio. Tu je prije desetak godina jedva preživio posljednje hipersonično bombardiranje. O tome je svjedočio i krater vulkanskog omjera koji je također bio ucrtan na mapi.

            – Ja sam preživio. Ali mnogi nisu.

            Pomicao je svjetiljku u cik-cak. Snopom svjetla zahvatio je olinjali grm i na njemu uočio još tragova krvi. Dalje ništa. Zatim odluči da se vrati u svoj kruzer te nastavi voziti okolo, uz sam rub kolosalnog kratera i onda produži prema ulazu obližnjeg staništa Istok-D.

            Ubrzo je stigao do područja gdje je tlo nabubrilo, poput kakve kupole, tvoreći savršeno mjesto za osmatranje. Odatle je jasno mogao vidjeti oba paralelna zida što su opasavali stanište i kapiju, i poviše kapije platformu za slijetanje. Uz samu platformu, odmah iznad ulaza, štršio je kontrolni toranj poput glave betonskog reptila. K unutrašnjosti, betonski su kompleksi ovoga još uvijek praznog staništa bili jedva osvjetljeni, tek po koji dio poneke ulice. Gotovo sve jedinke za napajanje odavno su bile devastirane bez nade da će ikada biti obnovljene. Naravno, i ovo je stanište kao i mnoga druga posjedovalo vanjska bežična napajanja, ali ona su još uvijek bila nesigurna, što je bila dugotrajna posljedica korištenja ionskih i magnetnih bombi tijekom rata.

            Polako vozeći naniže spustio se do kapije. Sigurnosni senzori ga prepoznaše i teška se kapija otvori uz škripu. Nastavio je glavnom cestom ka prvom kompleksu zgrada. Parkirao se tako da je još uvijek mogao vidjeti kapiju koja se zatvarala za njim. Okrenuo je ključ i motor je prestao raditi. Najednom postane akutno svjestan vjetra što je po noći jahao kroz opustošen kraj. Dolazio je silno, vrišteći kroz zapuštene ulice staništa. Vjetar je razbacivao svakojako smeće po krovovima, preko masivnih ploča opustjelih višespratnih parking prostora. Čestice pepela i prljavštine kidale su se po zraku i u naletu rešetale po prozorima njegovog kruzera.

            Bišmal mu je rekao kako je upravo ovo stanište označeno kao očišćeno i dekontaminirano. A sada, kamo god je pogledom mogao dosegniti vidio bi samo naslage krhotina i ostatke ruševina. Mješavine betona i željeza uzdizale su se tu i tamo formirajući nepomične oblike – statue jezivih bića što nisu sličile ni čovjeku ni zvjeri. Bilo je nečega krajnje odbojnog u njima.

            – Groteskno, rekao bih. Ali ne i očišćeno.

            Posmatrao je te spomenike uništenju što ih je ruka razaranja podigla sebi u čast. Osjećanje divljenja preplelo se sa osjećanjem užasa. Povijest ovih krajeva puna je monumentalnih obilježja opravdanja i sramote koje su dizali ljudi. No sada je došao red na samoga Marsa.

            Prigušena svjetla žmirkala su iznad ulaza koji je vodio gore na nadvožnjak čija se putanja uvijala u petlju. Nadvožnjak se tako dalje dizao visoko iznad centra staništa. Odmah pokraj, hrlio je u nebo tamni toranj, poznata zgrada koja je još uvijek nadvisivala sve zgrade u okolici. Na njenom je najvišem katu nekada bila uprava zračnog prometa, a dolje niže bila je bolnica. Tamo je Sam operirao tijekom prve godine rata. Kat sedmi. Veliki prozori.

– Uvijek puno svjetla.

            Tako je bilo nekada. No sada su sva vrata i prozori bolnice bili pomno zavareni i kermetički ograđeni pretvarajući sve u jednu nepravilnu mrežu željeza i betona.

– Sjedište Komande! – umalo propusti vidjeti natpisnu tablu.

            Samuel nabaci teški zaštitni pancir preko glave, podesi ga sebi preko grudi i malo ga dotegne sa strane. Otkačio je buran s pojasa i uputio se kroz natkriljeni prolaz što se od ulaza pružao u tunel. Metalni odjek štitnika njegovih vlastitih čizama ga prenu. Zastao je. Odnekuda, zavijao je pas.

– Jauk ostavljenog prijatelja?

Ali to nije bio pas. Niti je to bio živi stvor. Zarobljen, između dvostukih zidova hodnika, jecao je vjetar. Sjetio se bolesnog, napuštenog psa kojeg je jednom pronašao i pokušao izliječiti ali bez uspjeha. Nesretno stvorenje oboljelo je od virusne bolesti koja uzrokuje upalu mozga – bjesnoće. Bila je to samo jedna od trauma koje su ga nagnale da postane veterinar, a poslije i liječnik. Nekad ih je zvao mentalnim prinudama, a nekada inspiracijom. Nije bio sklon nabrajanju svojih uspjeha, samo neuspjeha.

– Ta će te osobina jednom koštati depresije – govorila mu je Tara.

            Ulazna dvorana bila je gotovo prazna. Ništa osim hrpe kutija u južnom kutu. Te su kutije bile pune lakih pancirnih prsluka vrlo fine izrade koji su se mogli nositi ispod uniforme, a od kojih je svaki bio pakiran u najlon.

            – Konvencionalna zaštita – pomislio je i uzeo jedan koji se činio dovoljno praktičan za obući ispod majice. – Nikad se ne zna.

Bilo ih je svih veličina, pravljeni za sve tipove tjelesne građe.

            – A tako beskorisno protiv buran blastera.

            Odjednom začuje nešto poput udara tijela o zid. Kao da se netko sjurio niz stubište.

            Prikrao se bliže zidu i čekao. Dobro je razaznavao zvuke vojničkih čizama i civilne obuće od, na primjer, zvukova onih koji padaju po upravo tim istim stubama, jedan po jedan, pogođeni jedva vidljivim zrakama smrti.

            Nastavio je gledati u tom smjeru. Potom, netko se pojavio iza stubišta, potrčao i odmah skrio iza sljedećeg širokoga stupa koji se dizao nasred hodnika. Područje okolo stupa bilo je otvoreno. Visoki su se stropovi gubili u mraku, i iako su okrugli prozori na vrhu bili široki po nekoliko metara svaki, nikakva svjetlost izvana nije mogla doprijeti do kutova prostranog hola. Znao je da je odmah iza stupova bio lift kao i specijalno bojno dizalo za teže naoružanje. Ti su liftovi, dizala i pokretne platforme bili povezani mrežom tračnica tako da se njima mogao dosegnuti bilo koji dio u čitavom staništu.

            Usmjerio je svoj buran i na tren uključio svjetiljku blastera. U kratkom bljesku jasno je vidio ljudsku priliku. Hitro je promijenio položaj i udaljio se od zida, pa krenuo dalje naprijed. Gazio je tiho i na pete, držeći se najmračnijeg dijela. Nešto malo svjetla s vrha prodrlo je kroz gornje prozore dotičući nepomično tijelo koje je sklupčano ležalo na podu Dio odjeće oko ruku i vrata bio je protkan cijevima.

– Pilot.

            Kleknuo je pokraj tijela i oslušnuo. Čak je i disanje zaustavio kako bi bolje čuo. Ništa.

Osoba se pokuša podići, i odmah zatim klonu.

            – Ostani gdje si! – Sam uperi buran u čovjeka.

Nije bilo odgovora. Prilika je ležala na hladnom podu i na korak od ulaznih vrata urgentnog centra bolnice. A onda se tijelo najednom pomjeri, skupi u položaj fetusa i poče se tresti kao u groznici. Ruke pilota skrstiše se na grudnom košu i vratu, kao da se bori za zrak. Tada shvati: Pilot je u stvari bila žena.

Pružio je ruku i dodirnuo joj vrat, provjerio puls. Puls je postajao sve slabiji. Žena je prestala disati.

            – Škare! – izvadio ih je iz ruksaka. Strgao je dva sloja odjeće s njezinih prsa i presjekao anti-G odijelo s oštrim trauma-škarama što ih je kao pripadnik medicinske patrole uvijek imao pri sebi. Sternum[4] joj je bio skoro sav pomodrio.

            Užurbano je ukucao pristupni kod pokraj dizala, podigao ženu u ruke i potrčao prema prvom aktivnom dizalu. Vrata kliznuše u stranu i Sam uleti unutra.

            – DaVinci!- viknuo je ime posljednjeg namjenskog kirurškog robota kojeg se mogao sjetiti.

            – DaVinci! Čuješ li me?

            Svaka bolnica u staništima imala je barem jedan posebno namjenjen medicinski data-centar za upravljanje operacionim i drugim proceduralnim robotima. Ovaj medicinski robot bio je marke DaVinci i Sam se silno nadao da je stari DaVinci, kojega je on osobno instalirao, još uvijek u funkciji. Postavio je oba dlana na DaVincijev zaslon koji je mogao očitati auru doktora. Čuo je zvučni signal i robotska se ruka što je držala ekran pružila k njemu sve do razine očiju.

Robot ga promotri na kratko.

            – Dobrodošli, doktore Alma – reče robot.

            – Ova žena ovdje – pridigao ju je bliže robotskom oku. – Pitam se ima li još nade za nju?

            Nosila se pojaviše klizeći kaskadom tračnica duž zidova. Sam je lagano položi na pokretni ležaj ispod prve otvorene kapsule za analizu.

            – Prilično je komplicirano odrediti značenje riječi nada, doktore Alma – DaVincijev glas zvučao je melankolično. – Želite li da nastavim s pretragom?

            – Nikako! Ne traži više riječ! Povika Samuel i zatvori kapsulu. Sustav unutar kapsule provjeravao je vitalne funkcije. – Izlistaj mi stanje, DaVinci!

            Na zaslonu pokraj počela se stvarati lista zdravstvenog stanja.

            – Kritična lista – reče Sam.

            – Kritična lista se ispisuje – reče robot.

            Pojavio se sljedeći tekst: – COR – obje ventrikule van funkcije. Procjena – Zatajenje srca.

            Uz to, pojavio se sat koji poče odbrojavati sekunde do potpunog prestanka rada srca. Sve skupa ostalo je manje od par sati.

            – Samo provjeri sve dostupne medicinske radnje, kirurške zahvate… Sve…

            – Sve dostupne radnje? – upita robot na isti monotoni način. – Što preferirate?

            – DaVinci, tvoje je pitanje odraz tvog nezainteresiranog mehaničkog mozga. Trebaju mi sve dostupne medicinske radnje!

            – Registrirao sam to, doktore Alma. Nema ih.

            – Još uvjek posjeduješ stare popise? Jeli to točno DaVinci?

            – Pretpostavljam da mislite na baze podataka operiranih pacijenata, doktore Alma?

            – Točno to. Baze operiranih, baze operacija, pohranjene radnje… Procjena opcije…

            – Izgleda da me niste razumjeli doktore Alma. No ja vas jesam. Moj odgovor je da nema dostupne medicinske radnje koja može srce ovoga subjekta vratiti u funkciju. Procjena je od nule i kreće se isključivo naniže.

            – Niže od minus sedam?

            – Minus devet doktore.

            Samuel se smrači i slegnu ramenima. Toga se i bojao. Osjetio je bubnjanje u sljepoočnicama i nakratko se naslonio na zid.

            – Procjena opcije? – upitao je Samuel tiho, masirajući se po čelu – vražja glavobolja. – Znao je odgovor. Čuo ga je toliko puta prije u ovoj istoj bolnici.

            – Transplantacija srca – glasio je odgovor.

            – Uradio sam ih preko stotinu ovdje – reče Sam.

            – Stotinu i šesnaest – izgovori robot.

            – Bravo.

            – U tom slučaju, naravno doktore. Pohrana moje datoteke je potpuna u tom smislu.

            – Upravljaš li još uvijek s tri kirurška robota u tri staništa DaVinci?

            – Ne, doktore. Izgubio sam kontakt sa svoja druga dva tijela. Žao mi je.

            – Hakiranje je barem za neko vrijeme imalo učinka.

            – Prilično genijalno zar ne, doktore?

            – Apsolutno! Dakle imaš još uvijek barem jedno radno tijelo ovdje DaVinči, stari moj?

            – Imam ovdje jedno koje radi, da.

            – Dobro! Želim da provjeriš mrtvačnicu i hol za hibernaciju i pokušaj mi pronaći valjano, funkcionalno srce za nju. U ovoj bolnici mora biti najmanje desetak hiberniranih tijela žena.

            – Potraga je pokrenuta – rekao je DaVinci.

            Sat na Samovoj ruci se oglasio.

– Što dovraga… – nije mu bilo do priče.

            Značajka podsjećanja na satu govorila mu je da je vrijeme za povratak u postaju. Uskoro će ga zvati, znao je to.

            – Žao mi je momci. Imam posla – reče kao da ga itko može čuti. Jedna mu se opcija nametnula kao prirodna, a to je da pomjeri pokazatelj čitave značajke patrolnog sustava na off. Tako je i učinio. Površina sata postala je prazna i tamna, a pojavilo se i upozorenje praćeno sitnim sintetičkim glasom:

– Patrolni sustav u prekidu. Imate poziv… Patrolni sustav u prekidu. Imate…

            Klik.

– E nemamo! reče Sam.

            Tada se na ručnome satu pojavila riječ potvrda i on ju dodirne. Potvrda nestade.

– Voila!

            Tijela pacijenata na nosilima obično su se zatvarala unutar kapsula za oporavak, a te su se kapsule dalje mogle neometano pomjerati, spojene na složeni sustav tračnica. Ove tračnice prolazile su kroz čitav kompleks, ugrađene u zidove i stropove, omogućujući medicinskom osoblju da lako prebacuje pacijente po hodnicima i tako brzo stižu do kirurških sala za operacije.

            Otvorio je prvu dostupnu kapsulu za oporavak i gurnuo nosila s tijelom unutra.

            – Koju kiruršku sobu imamo na raspolaganju, DaVinci?

            – Niti jednu, doktore.

            – Kvragu! Što je s posljednjom koju sam koristio? Ona što se nalazi odmah iza skladišta?

            – To nije kirurška soba per se, doktore.

            – Per se sebi u čip! Ako sam je ja krstio kirurškom sobom onda kirurška soba i jest. Utuvi to sebi u žice DaVinci!

            – Kako želite, doktore.

            – Za ime Boga, DaVinci! Kakvo je ovo nerazumijevanje? Što se dogodilo sa svim našim interakcijama i razgovorima od prije godinu dana?

            – Doista! Posljednji raspoloživi datum upisan je prije otprilike jedanaest mjeseci, doktore.

            – Prokleti Bišmal! To je on izbrisao. U posljednjih godinu dana stalno je nešto petljao oko sustava medicinskih podataka zajedno s nekim višim G.I.Joeom.

            Kako mu samo nije palo na pamet ranije? Od kako je našao pilota i uspostavio kontakt sa DaVincijem, intuicija mu je govorila da nešto nedostaje. Nadao se samo da podaci nisu zbrljani do točke kada niti on niti ostali kirurzi neće više imati kontrolu nad sustavom.

            DaVinciju je trebao kontinuirani izvor napajanja kako bi operacija bila obavljena bez smetnji. Sam je bio načisto s tim da mu postojeće baterije neće biti dovoljne. Paneli solarne energije staništa bili su već dugo beskorisni. Nebo je ostajalo tamno tjednima tako da nijedan jedini foton nije mogao probiti slojeve prljavštine, prašine i pepela u zraku. Niti jedan bežični prijemnik napajanja nije radio, niti je bilo koja utičnica spojena kablovima sa drugim udaljenim staništima bila u funkciji.

– Sve ljepše od ljepšeg!

            Zaključio je da treba uzeti u razmatranje stare dobre opcije iz dvadesetog stoljeća kada su se još stvari pravile da traju, a ne samo za prodaju. Jedna od tih opcija zasigurno je i benzinski generator. Očekivao je da će onaj stari, koji je ostao u susjednom skladištu, ipak biti od neke koristi. Otresao je prašinu s agregata i oprobao ga. Njegovi su prekidači odgovarali na komande, ali čini se da nije ostalo dovoljno benzina. Morao je donijeti rezervni kanistar iz svoga kruzera. Još jedna trka po vjetru i tami. Još jedan niz sjećanja probode mu lubanju. Činilo mu se kao da ga slijede duhovi, ma kuda krenuo. Kada se vratio s kanisterom, počeo je skidati odjeću sa žene. Potom je pregledao, a zatim joj dezinficirao rane, posebno usredotočujući se na jednu brazgotinu koja se protezala lijevom stranom njezina torza.

            – Snažan električni udar – već je vidio ovakve posjekotine i opekline. DaVinci je postavio prvu iglu za dobivanje uzorka krvi, analizirao je i odabrao odgovrajući anestetik. Sam nastavi umetati katetere u njen vrat i zapešće kako bi pratio stanje vitalnih organa. Srce joj je već usporilo do kritične razine. DaVincijeve mnoge ruke kretale su se žurno i s robotskom preciznosti iznad ženina tijela.

            – Donji kateter – reče Sam.

            Na to, jedna od DaVincijevih ruku umetnula je kateter u njezin mokraćni mjehur da isprazni urin. Zasvijetlili su se svi monitori iznad tijela. Prvi u nizu pokazivao je da joj je mozak odzivan. Provjerio je mjerač vremena segmenata operacije. Sljedećih pet do sedam minuta DaVinci će pripremati pacijenta za operaciju transplantacije srca.

            Zaslon priključen na DaVincijeva leđa najednom je zasvjetlio pokazujući napredak pretraživanja. Podaci su se izmjenjivali na ekranu takvom brzinom da ih Sam nije mogao lako dešifrirati. Ali na dnu zaslona pojaviše se izolirani brojevi. Pokušao je obratiti pozornost na nove, nadolazeće podudarnosti kao što su karakteristike tijela, podrijetlo i naravno – imena.

            – Rani Alzeheimer je blagoslov a ne prokletstvo – pomislio je. Selektivno pamćenje nije mana već obrana, nasip što čovjeka štiti od plime emocija koje dolaze s navalom uspomena. Bez ovog podsvijesnog mehanizma selekcije i njegove urođene otpornosti, samoubojstvo bi se činilo prosječnom umu kao bogom dani izlaz. Imenima koja su se mijenjala na ekranu, sjećanje je pridavalo sliku i zvuk. Samuel Alma bio je čovjek koji je poznavao ponaosob mnogo više mrtvih nego živih. Znao je njihove ljubavi, navike, želje… U procesu pretrage, primarne karakteristike srca žene-pilota istodobno su uspoređivane s prvih nekoliko kandidata pronađenih u bazi podataka unutar hibernacijske komore.

            Radio se iznenada snažno oglasi i Sam shvati da je ostavio uključen svoj sekundarni komunikacijski uređaj koji mu je bio pričvršćen na okovratnik jakne. Isprva nije mogao razumjeti nijednu riječ. Minutu kasnije prijem postade bolji. Bio je to kapetan Bišmal.

            – Poručniče Alma! Možete li me čuti?

            – Samo naprijed, Bišmal – ubrza ga Sam.

            – DaVinci šalje podatke u Centralu, Sam! – Bišmal je bio bijesan. – Naređujem ti da odmah ukloniš neprijateljskog pilota sa životne podrške i smjesta obustaviš što god da radiš. Ne želimo riskirati opasnost od poznate ili nepoznate kontaminacije. Je li vam to jasno, doktore?

Sam isključi radio.

– Signal izgubljen. Ah, šteta – šapne sebi u bradu.

GLAVA DRUGA

DOK PROMIČU LISTE PODATAKA

Takson nepoznat

            – DaVinci, jesi li povezan sa sigurnosnim sustavom? – pitao je Sam.

            – Mislite li na kontrolu zaključavanja vrata?

            – Upravo to.

            – Ta je funkcija nedavno oduzeta medicinskim robotima, doktore Alma. Bespravno, ako mene pitate.

            Rezultati pretraživanja bili su spremni. Odjeljak za hibernaciju nalazio se na nivou dva, odmah do mrtvačnice. Spustio se liftom. Morao je potrošiti još jedan od sačuvanih kodova da bi oslobodio glavni ulaz tog nivoa.

– Pitam se koliko snage jedu ova dizala?

            Pogledom je preletio po sitnim slovima natpisa iznad kontrolne table. Po prvi put požalio je što u srednjoj školi nije obraćao više pozornosti tijekom nastave fizike.

Hibernacijska komora bila je konstantno ledena, tako je barem trebalo da bude. Potrebna održavana temperatura nije smjela prelaziti nulu. Nekoliko kapsula što je visilo sa stropa naziralo se pod slabašnim svjetlom upozorenja i usmjerivača k vratima za evakuaciju. Od svih zauzetih slotova za hibernaciju vjerojatno je polovica već bila deaktivirana. Nije bilo nikoga tko bi vodio brigu o tome. Tijekom posljednjeg rata iznenadni prekidi struje uzrokovani ionskim raketnim napadima harali su gradovima od obala Jadranskog mora pa sve do Dunava i nadalje. Pa iako su prošle godine od završetka rata, posljedice su ostale.

            Stanište Istok-D, iako dobro opremljeno moćnim UPS sistemima i alternativnim generatorima, nije bilo besprijekorno imuno. Uz to, čitava ta zona bila je tijekom rata više puta meta kontaminacije od radijacije do bio-napada u kojima je pučanstvo bilo preplavljeno patogenim mikroorgranizmima. Neki su znalci tvrdili da se mozak hibernirane osobe može vratiti u funkciju neoštećen čak i nakon više mjeseci hibernacije. Znao je da to ne može biti slučaj, pogotovo ne s tijelima koja su bila čuvana u ovome habitatu. Što se ostalih organa tiče, slučaj je bio dokazan: Tijekom rata iz Istok-D i okolnih su staništa redovno donosili vitalne organe – bubrege, jetre, vene, nerijetko srca i udove. Bilo je zamjerki na njegov rad, dakako, no Sam nije bio od onih lječnika koji mari za legalnost svojih postupaka dokle god je bio siguran da živi i radi pod principima Hipokratove zakletve.

            S pažnjom je promatrao liste podataka kako promiču. Provjera i usporedbe odgovarajućih tijela rezultirale su sa sve manjim i manjim brojem mogućih kandidata. Tada ugleda nešto što mu sledi krv u žilama. Među imenima uočio je jedno koje mu je bilo i previše poznato: Tara Marton.

            – Ovo ne može biti istina!

            – Ali ona posjeduje najprikladnije srce za vašu pacijenticu, doktore – jasno je čuo DaVincija kako progovara kroz komunikacijsku konzolu.

            U tišini koja je uslijedila činilo mu se da se mrak pomiče uokolo. Netko je tiho govorio u tami. Nije mogao pogriješiti. Prepoznao je Tarin glas.

– Prestani – šaputala je Tara odnekud – zaustavi se.

            Okrenuo se i suočio s istom tamom koja se širila, kao da diše, zahvaćajući i njega i robota. Oskudno svjetlo što se probijalo kroz rešetke u stropu osvjetlilo je mnoge jajolike kapsule u kojima su se čuvala tijela ljudi. Poče disati otežano.

– Nemaš ti srca!

            Sada je to bio muški glas. Isprva nije bio siguran ali onda shvati da je to upravo njegov vlastiti glas. Vikao je.

            Duhovi sjećanja kružili su oko njega. Još je netko bio prisutan. Na samo par koraka pred sobom ugleda siluetu kako stoji između dvije kapsule. Čudan čovjek buljio je u njega bez riječi. Njegove bijesne, neustrašive oči plamtjele su pozivajući ga na dvoboj koji nije mogao izbjeći. Pročitao je njegove misli:

– Poput gladijatora, jedan od nas mora umrijeti!

Zapravo, bile su to njegove vlastite misli. Bio je to čovjek koji je Sam nekada bio.

– Bio sam pijan – reče.

            Nije se trijeznio nikada jer nikada nije bilo ničega vrijednog budna i trijezna uma. U to je vjerovao. Boca je bila njegova jedina stvarnost. Ubrzo nakon što su se rastali, Tara je poginula u prometnoj nesreći.

– Prihvati je – čuo je glas robota iza sebe.

            Njezin otac, koji je u to vrijeme bio glavni medicinski direktor, teško je mogao podnijeti gubitak svoje voljene kćeri jedinice.

– Trebao sam biti tamo zbog nje…

            Otac tada odluči podvrgnuti Tarino tijelo procesu hibernacije, nadajući se da će ju jednom opet moći vidjeti živu.

            – DaVinci!

            – Slušam, doktore Alma.

            – Koliko dugo jedinica za oporavak može držati napajanje?

            – Vitalni organi – kalkulirao je robot – deset sati, četrdeset tri minute i šest sekundi.

            Ušao je u sobu za napajanje, zaustavio generator i počeo provjeravati baterije. Nikada ranije nije započeo operaciju na tako malom naboju struje.

            – U redu je, DaVinci. Možeš pustiti baterije u rad. Kasnije, ako se potroše, mogu prebaciti izvor na benzinski generator. Ako to nije dovoljno, završit ću operaciju rukama.

            – Bez mene, doktore?

            – Bez tebe DaVinci, prijatelju moj, ako se mora.

            – Odvažnima pomaže sreća – reče DaVinci na Latinskom

            – Malo sutra – odgovori Sam na Hrvatskom.

            Pomoću tračnica, Samuel je prevezao kapsulu s Tarinim tijelom do dizala, zatim dva kata naviše, pa u kiruršku sobu. Smjestio je Tarino tijelo odmah pokraj žene-pilota. DaVinci se brzo našao između dva beživotna tijela. Šireći nad njima svoje mnogobrojne robotske ruke, marljivo je počeo obavljati pripreme za predstojeću transplantaciju srca.

            Sam svuče sa sebe teški pancirni prsluk i odloži ga preko naslona stolice u kutu. Zatim sjede za konzolu, uvuče šake i prste u kontrolne rukavice, navuče optički vizir preko očiju i baci se na posao.

            DaVinci4 bio je prilično dobar robot u klasi medicinskih pametnih mašina. Za razliku od svog prethodnika DaVinci3, verzija 4 imala je ugrađen sustav koji je prepoznavao tjelesne aure doktora i time omogućavao besprijekoran kontakt s odgovarajućim kirurzima. Osim što je reagirao na najfinije pokrete i dodatno ih stabilizirao, njegova su neuronska kola bila u stanju čitati namjere povezanog kirurga. Pozivajući se na masovnu datoteku prethodno zabilježenih i pohranjenih operativnih zahvata, robot je mogao samostalno obaviti veliki broj procedura.

            Sam je nastavio s transplantacijom četiri sata izravno. U sobi je postajalo sve hladnije i trnci mu obuzeše prste. DaVinci je odgovarao na Samovo vodstvo bez zastoja. Zapravo, kad god je robot morao raditi bez Samove potpore – opći postupci srednje razine za koje je prethodno programiran – izveo ih je savršeno. U posljednjem su satu DaVincijeve interne baterije bile iscrpljene, te je Sam morao pokrenuti generator napajanja.

            Šum što je dolazio iz kapsule ukazivao je da se jedinica za oporavak drži dobro. Mješavina šumova i mirisa pobudila je nove misli na prošlost s kojom nikada nije raskrstio. Kao da je još jučer provodio operacije, jednu za drugom, krpeći ljude, zamjenjujući njihove ruke i noge mehaničkim. Dojmilo se da je armija zone do kraja rata bila ništa drugo do armija robo-policajaca, ili kako ih je Tara nazvala – funkcionalnih invalida.

            Kad god bi morao napraviti posebice precizan rez ili ušiti ranu, Sam bi se odmakao od konzole i stvari završavao ručno. Vjerovao je DaVinciju, ali svojim je rukama vjerovao najviše.

– Imate zlatne ruke, doktore – rekao je robot. – Jesam li se korektno izrazio? 

            Sam se nasmije. Masivna bijelo-željezna telesina robota nije imala oči.

            – Uvijek između života i smrti, DaVinci – reče Sam. – Dobro si se izrazio. Ovaj dio koji sada spajam… Mogu samo jednom, i na jednom mjestu to učiniti.

            – Nemate prostora za grešku.

            – Nikada u ovom poslu DaVinci, stari moj.

            Taman je namjeravao do kraja zatvoriti prsnu šupljinu pacijentice kad najednom začuje neko lupanje. DaVincijeve mnoge ruke se sve zaustaviše u zraku i nastane potpuna tišina. Lupanje se ponovo začulo, ovaj put jače i silnije. Sam preleti pogledom po stropu gdje su stajali sigurosni monitori ali nijedan od njih nije radio. Kamere su bile mrtve.

Izvana dopre poznati muški glas:

            – Sam! Jesi li unutra?

            – DaVinci, moram podesiti visinu operacionog stola – šapnuo je Samuel.

            – Kočnice slobodne, doktore – savjetuje robot tiho. – Možete podesiti visinu.

            Pritisnuo je papučicu i stol sa pacijenticom se podigao. Pustio je da ode u visinu sve do limita gdje je robot još uvijek mogao nastaviti rad, izvan vidokruga eventualnog uljeza koji bi se mogao iznenada pojaviti na vratima.

– Ne moraš brinuti, Sam! – povikao je Bišmal. – Došao sam ovdje bez pratnje i bez oružja.

            Sam repetira buran i oslobodi kontakt s baterijom, ali razina energije pištolja bila je opasno niska. Kapetan Bišmal zacijelo je upotrijebio daljinski kontroler kako bi ispraznio Samovo oružje. Po svemu sudeći, Bišmal je posjedovao šifru Samova burana.

– Doktore, budite toliko razumni koliko ste neljubazni i otvorite mi vrata! – zahtijevao je Bišmal.

Sam baci pogled k bokerici koju je prije samo par sati ostavio naslonjenu na zid nedaleko od vrata. Zlu netrebalo. Izvadio je pištolj iz ruksaka te s njim u ruci priđe vratima.

            – Primjećujem da mi se u posljednje vrijeme obraćate sa vi kapetane. Čime sam zaslužio to novo uvažavanje?

            – Zauvijek cinik. Čemu to? – smrknu se Bišmal.

            – Ah, čemu? Kupujem vrijeme kapetane. Dajte mi minutu i pustit ću vas. – Provjerio je okvir dok je govorio. Deset metaka. Dohvatio je radio i pozvao postaju. Radio valovi su još uvijek bili ometani, no uspio je uspostaviti vezu.

            – Francis, čuješ li me. Sam je ovdje – govorio je tiho kako ga Bišmal ne bi čuo.

            – Sam. Francis je. Jedva te čujem. Čovječe, jesi li ti dobro?

            – Dobro sam. Samo sam malo zaglavio – reče. – Zanima me je li postaja obznanila potragu za mnom?

            – Ne… Ja sam predložio ali… – zastao je, ili se to dogodila neka smetnja.

            – Došlo je do neslaganja – nastavi Francis. – Bišmal nije odobrio potragu.

            Pauza. Sam se zamisli nad ovim novim informacijama. Zašto potraga nije odobrena? Zašto je Bišmal došao osobno?

            – Sam, Jesi li još na vezi?

            – Ovdje sam – odgovori Sam.

            – Kapetan je rekao da će te osobno potražit’. A onda, ako stvari krenu naopako, izdat će kôd.

            – Ako stvari krenu naopako?

            – Tako je rekao.

            – Jer mu je stalo… – jetko ubaci doktor. – Kralj se usudio doć’ bez svite?

            – Otišao je sam i bez pratnje koliko znam, da.

            – U redu je, Francis. Kapetan je sada ovdje i upravo je pred vratima bolnice Istok-D.

            – Bišmal?

            – Aha – potvrdi Sam. Nakratko zakorači na stubište i proviri kroz uzani prozor. Nedaleko od ulaznih vrata u bolnicu još uvijek je stajao kapetan Bišmal, okrećući se, promatrajući uokolo. Stajao je s rukama na boku, kao da želi ostaviti dojam ležernosti.

            – Budaletina se ili samonapuhava kako bi ostao hladan ili smišlja neku pokvarenost, trećeg nema – pomisli Sem. – Sve je pod kontrolom, Francis – reče.

            – Sam, samo vam želim reći… – Francis je sada govorio brže. – Kapetan je rekao da ste pronašli tijelo, ali niste prijavili…

            – Hvala Francis. To bi bilo dovoljno – reče Sam i isključi radio.

            Uspeo se stubama do gornje galerije, odakle je mogao ponovno pogledati kapetana. Osim što se kapetan činio ležerniji nego inače, Sam spazi da ne nosi pištolj buran na boku – od kojeg se normalno nije odvajao.

            – Što učiniti? – morao je smisliti nešto i to brzo. – Otvoreno se sukobiti s pokvarenjakom, svezat’ ga i zabit’ mu injekciju? – primamljiva ideja. Samo da ga uspava i skloni na neko vrijeme. No, koliko je točno vremena preostalo da završi s operacijom? Još uvijek je morao voditi robota.

            – Sam! Koliko ti vremena treba!? – čuo je kapetana kako viče.

Sam se sjuri se niz stubište, u trku zadjene HS za pojas i dođe do operacionog stola na kojem je ležala Tara, sada bez srca. Pogura stol uz tračnice sve do vrata dizala. Dohvati bokericu, palcem oslobodi kočnicu na tren. Obe čahure spremne – KLAP – zatvori ju i zaputi se hodnikom k ulaznim vratima. 

– U redu je kapetane. Otvaram vrata sada!

            Ukucao je šifru u panel i vrata se otvoriše.

Bišmal koraknu unutra ali se najednom trže u neverici i zastane:

            – Što je sad to? – upitao je Bišmal a oči mu se raširiše od neočekivanog prizora dvije cijevi sačmarice što mu se u znak dobrodošlice ukazala ispred nosa.

            – Bokerica – reče Sam.

            – Vidim to i sam – procijedi Bišmal.

            – Oštro oko – reče Sam. – Izvolite ući – spustio je pušku cijevima prema podu, i Bišmal zakorači unutra.

            – Kako vidim… Ehm… – poče kapetan i nakašlje se. – Kako vidim još uvijek posjedujete kodove od nekih vrata?

            – Imam svoje – reče Sam.

            – Mislio sam da si ih podijelio s kolegama?

            – Ni ti ne dijeliš svoje, Bišmal – odgovori Sam.

            – Ja? Ja sam svoju bazu podataka predao odavno, sve kodove koje sam imao. Šifre za buran, za vrata, za cestovne prolaze… I ti si trebao tako učiniti.

– A nisam – reče Sam.

– Nisi jer si se ufurao u nekakav neo-individualizam, šta li. Čista sebičnost.

Sem ne odgovori ništa, ni glasom ni pogledom.

– Sebičnjaci kao ti – nastavi Bišmal – što posle svega čuvaju šifre samo za sebe, su potpora anarhiji.

            – Bišmal, ti si svoje šifre prodao, a ne dao – reče Sam. Morao je pronaći način da produži konverzaciju i tako dobije na vremenu. DaVinci je još uvijek obavljao završne faze transplantacije, a nakon toga trebalo je osigurati neometani oporavak pacijenta.

Bišmal nije volio kada ga niži po rangu zovu po imenu. On je za Sama trebao biti kapetan Bišmal, a ne samo Bišmal. A onda i ta bokerica u Samovim rukama, ta očigledna prijetnja: Kakve li drskosti!? Pa ipak, odlučio je ne reagirati na provokacije. Umišljenost bijelog mantila blokira rasuđivanje – mislio je. – Treba biti mudar: Neće se upecati. Ostat će hladan i bez reakcije. Osvrnuo se oko sebe praveći se kako ga puška koju je Sam držao nimalo ne intrigira.

            – Pronalazite način za borbu protivu dosade, doktore – klimao je Bišmal.

            – Najbolji mogući – dočeka Sam.

            – Tko je osoba koja tamo leži? – upitao je, pokazujući prstom prema plahtom pokrivenom Tarinom tijelu što se naziralo kroz kapsulu.

            Samuel ne odgovori.

            – Sačekat ću drugi znak – pomisli Sam. – Uskoro će reći nešto poput: – Sam, ne mogu ti dopustiti da to učiniš.

            – Sam. Ne mogu ti dopustiti da to učiniš – reče Bišmal i odrično klimnu glavom.

            – Učinim što… To?

            – Da, to. Ovo! – brecnuo se. – Što god da si planirao.

            Bišmal se zagleda u DaVincijev logotip na stupu pokraj Sama, kao da mu taj znak poznate tvrtke za izradu medicinskih robota ukazuje na nešto. Trebao je pokazati ovom buntovniku pred sobom kako je upravo on – kapetan Bišmal, taj koji ima nadzor nad svima, poslušnima i neposlušnima, čak i sada kada sigurnosne kamere i čitava mreža interne špijunaže više ne radi.

Bio je uporan:

            – Odgovori mi, Sam, kako ćemo se dovraga povratiti iz kaosa? Kako ćemo zaštititi već ionako proređenu populaciju?

            – Dobro pitanje – odobri Sam.

            – Odgovori mi onda. Kako ćemo uspostaviti ikakvog reda ako ne sledimo pravila?

– Ili ako prodajemo šifre za pristup hrani obiteljima punim gladne djece, na primjer? – nadovezao se Sem.          

– Kakve veze ja imam s tim?

            Sam se široko nasmijao.

            – Ah, dobro – glasno razmisli Bišmal. – Doktor mudrijaš…

            – Doktor je ključna riječ Bišmal. Kako ćemo zaštititi ljude, povratiti se iz kaosa ili uspostaviti mir ako se liječnici prestanu držati Hipokratove zakletve?

            – Nikada nije bilo lako razgovarati s tobom – reče Bišmal.

            – To nije odgovor – kazao je Sam.

            – Prijetiš mi? – Bišmal skupi oči, zatim okrzne pogledom stolicu u uglu o čiji je naslon Sam ranije okačio svoj vanjski zaštitni prsluk.

            – Ne prijetim. Mudrujem – odgovori Samuel. – Davna je godina u kojoj je svijet slovio za sretni planet. Dvije trećine stanovništva zemlje je izbrisano; nema grada koji nije u ruševinama. I kroz čitav taj krvavi nered radio sam, i još uvijek radim, na spašavanju života. Zato vas molim, nemojte sa mnom razgovarati o pravilima, kapetane.

            – U tome slučaju neću razgovarati o pravilima – kazao je Bišmal, otvarajući dlanove i sležući ramenima.

            – E, tak’ – klimnu Sam.

            – Sam, postoji razlog zašto sam ovamo došao osobno. I to je zato što vjerujem da zaslužuješ šansu kao doktor, pa i kao poručnik.

            – Naravno da zaslužujem. Spasio sam ti život.

            – To si učinio zbog Melise – reče Bišmal i nabije palčeve u svoj široki oficirski remen.

            – Da sam stvarno želio tvoju ženu, dopustio bih ti da umreš tada i na tom mjestu – reče Sam.         – Upravo si se odao. Došao si ovamo jer želiš podmiriti stari račun, zar ne?

            – To nije razlog – odmahnu kapetan glavom. – Ovo stanište je prošlo kroz skupocjeni proces dekontaminacije. A kao netko odgovoran za sve to, Samuele, ne mogu dopustiti da upropastiš naporan rad drugih ljudi.

            – Šteta što nisi u stanju da me zaustaviš, Bišmal.

            Bišmal napravi grimasu kao da mu je žao:

            – Prvo sam htio razgovarati s tobom – reče.

            – A drugo je, što? Pozvati SS-a da me nauči pameti?

            – Točno. Drugo je poslati Super Soldata, ako je potrebno – reče kapetan. – I da ti bude jasno Sam, ako se uskoro ne vratim u postaju i u tom slučaju će SS biti poslan.

            – Sad si me uplašio – mirno će Samuel.

            – Misliš da blefiram?

Stvari su se zakomplicirale.

Iako je doktor Samuel prezirao kapetana Bišmala iz više razloga i bio upravo prinuđen da brani ranjenog pilota, ipak nije očekivao kako će morati ikoga ubiti, ili da bude ubijen. Uzdrmala ga je nedoumica. Zar je morao dočekati kapetana s puškom i otkriti što zaista misli o njemu? Zar će se još jednom morati izvlačiti iz gungule u koju ga je po ko zna koji puta gurnuo njegov vreli Hunski temperament što ga je naslijedio od matere? I ne samo temperament, bilo je tu Balkanskog ponosa, Hrvatske tvrdoglavosti… Ili bješe obrnuto? O djedu, očevom ocu Ircu da i ne govorimo. Sve gore od goreg.

– Za poludit – pomisli.  A tako je lijepo bilo biti Slavonski Kauboj. To je želio, tome se nadao, da bude, kao što je bio njegov djed po ocu – umirovljeni policajac i propovjednik, koji je pod stare dane držao krave. To jedino krdo krava što je opskrbljivalo Slavoniju mlijekom pred posljednji rat. A kako je od škole veterine završio na medicini, a onda tijekom rata postao jedan od najtraženijih kirurga, odgovor na to pitanje nije nikada otišao dalje od Čudni su putevi Gospodnji.    

            Zašto i kako je jedna nečasna i licemjerna njuška uopće postavljena na odgovorno mjesto nakon toliko mraka i patnje koju je zemlja pretrpjela? Zar još jedan psihopata da smije imati konce u rukama? Ima li tomu kraja?

            – A možda ipak i nije greška – razmišljao je. Od djeda je još naučio, i mnogo se puta uvjerio, da Bog sve vidi i ima neki plan. Možda je upravo došlo vrijeme da ozbiljnije počne računati na ono o čemu mu je psiholog nagovjestio.

            – Dobro – odmjerava Sam. – Onda, pregovarajmo.

            – Svakako. Zbog toga sam ovdje. Moraš odmah obustaviti to što sada radiš. Operacija, prkošenje autoritetu…

            – U redu… Operacija – poče Sam. – Bez obzira na podatke koje ste dobili putem Centralne Mreže, oni nisu potpuni. Ja sam samo započeo operaciju. Ali bez uspjeha.

            – Namjeravao si napraviti operaciju transplantacije srca, a zatim si svojom voljom prekinuo prijenos podataka.

            – Ja nisam prekinuo prijenos – reče Sam.

            – Onda, tko je?

            – DaVinci.

            – A zašto bi robot prekinuo prijenos sam od sebe?

            – Budući da je robot shvatio da prijenos podataka dovodi u opasnost život njegova pacijenta.

            – Jako smiješno! – po glasu je bilo jasno da kapetan Bišmal gubi strpljenje.

            – Bišmal, to je logično – reče Sam gotovo pomirljivo.

            – Centrala kaže da vaš pacijent možda čak nije ni čovjek! – povikao je Bišmal na što Sam nije izdržao da se ne nasmije.

– Haha! Ova ti je dobra.

– Smešno, aha – cinično procjedi Bišmal pa posegnu za gornjim džepom svoje uniforme.

Sem podigne sačmaricu i momentalno je uperi u kapetana.

            – Bez naglih poteza – reče Sam – molio bih.

            Bišmal uspori, oprezno izvadi presavijeni komad papira iz džepa, raširi ga pa važno izjavi:

– Oficijalni Izvještaj Centrale!

            – Oficijalni… – Seam raširi oči i klimne – Naravno.

Bišmal odlučno pruži Samu papir kao da ukazuje na kakav Corpus Delicti.

– Takson nepoznat – pročita Bišmal tonom iste važnosti. Opet je nepotrebno vikao.

– Zadrži – reče Sam. – A i toaleti su bez papira. Trebat će ti.

            Bišmal vrati papir u džep.

– Sam, moraš ukloniti telo pilota. I to ga moraš sasvim ukloniti iz ovog kompleksa.

            Samuel je ostao miran i bez reakcije.

– Odmah! – podvikne kapetan.

            Samuelu pade na pamet kako bi možda trebao nekako nabaciti lisice Bišmalu na ruke i ostaviti ga vani. Ili ga upucati, ne baš smrtno… Pa ga onda zakrpiti i spasiti mu život. Pa bi ga onda Bišmal lijepo ostavio na miru za neko vrijeme.

            Kapetan se naglo okrenuo i pošao prema stolu gdje je bilo Tarino tijelo.

– Nemoj! – viknu Sam i ispravi bokericu.

Bišmal ipak nastavi. Drsko otvori kapsulu, zgrabi pokrivač i svuče ga sa Tare naglim pokretom, otkrivajući čitavo njeno nago tijelo.

            – Upravo sam pokazao svoju slabost – pomisli Sam. – Trebao sam ga odmah upucati.

            – Kći načelnika Martona! – povikao je kapetan. – Ona bi trebala biti u hibernaciji!

            – Ona je poginula u prometnoj nesreći! – viknu Sam.

            – Nakon što si je ti sludio! – cinično se iskesi kapetan.

            – Ne, nego nakon što si je ti poslao u drugi sektor u patrolu! – viknu Sam. – Samo da bi ti bio siguran da nismo skupa.

            Kapetan Bišmal imao je nevjerojatan talent da iritira. Istražio bi i pronalazio osjetljiva mjesta u ljudskoj psihi, emocionalnim ranama koje nikada nisu zacijelile i čekao trenutak da ugrize. Nakosio je glavu, zažmirio već ionako zaškiljenim očima, spreman da održi valjanu lekciju ovom buntovniku ispred sebe.

            – Što si umislio, tko si ti, Sam?

            – Suprotno od onoga što si ti, manje više – reče Sam.

Kapetan Bišmal se zacerekao:

            – Ja sam nosilac Ordena Dobročinitelja Europske Legije Časti za ono što jesam!

            – Bio si snajper koji je ubijao po nalozima, a na listi nije bilo niti jednoga vojnika, samo civili – razjasni Sam.

            – O čemu ti pričaš?

            – Znaš ti dobro o čemu!

            – Ako doista želiš znati, Sam. Tara i ti bili ste razdvojeni na njen zahtjev. Željela se odmoriti od tebe i zamolila me u povjerenju, da to ne kažem tebi.

            – Izmišljaš – odbije Sam.

            – Misliš? – rekao je Bišmal, hladnim očima parirajući Samovom pogledu.

            – Što ako je to istina? – pomisli Sam. U to je vrijeme puno pio i sigurno da je Tari bilo dosta svega. No, ipak, Tara nikada ne bi rekla tako što Bišmalu. Mrzila ga je iz dna duše, i na kraju krajeva, ona je bila ta koja je objelodanila dokaze o zlodjelima koje je Bišmal činio tijekom rata. Bujica misli zapljusnu mu čula. Pažnja mu popusti.

            Bišmal iznenada izvuče pištolj Derringer.

            – Vrlo praktičan model: Ubojica Zmija IV! – dreknu Bišmal

            Malen, a opet robustan. Ubojica Zmija (Snake Slayer) bio je solidna dvocijevna pucaljka s dva metka, proizvedena u tvrtki Bond Arms davne 2018-te, koju je bilo lako sakriti unutar šireg remena.

            – Hoćemo li sada pregovarati o pozicijama? – reče upirući Derringera u Samova prsa. – Ili se prvo želiš igrati procjene svojih šansi, pametnjakoviću?

            – Ti si profesionalni soldat – reče Sam. -Meni takve procjene ne idu.

            – Sad pametno govoriš – reče Bišmal. Nije se bojao sačmarice u Samovim rukama. A i zašto bi se bojao? Bio je ne samo profesionalni soldat već i provjereni, visoko odlikovani, dovoljno hladan da obavi bilo koji zadatak bez ikakvih emocionalnih smetnji. Bio je daleko od slabića kao što to može biti čovjek nekog drugog kova. Kao što to može biti netko tko je liječnik, na primjer. Iako mu oči nikako nisu napuštale Samove, znao je da Bišmal itekako prati pokrete njegovih ruku, posebice kažiprst desne ruke koji je spremno grlio okidač na puški što mu je visila u ruci sa cijevima usmjerenim na dolje.

            Samuel se nije pomicao.

            – Ipak si ti samo liječnik – reče Bišmal.

            – Nisam predisponiran za ubojstvo – reče Sam.

            – I nisi – odmahnu Bišmal glavom. – Ti nisi opasan tip, to ti je tvoja srećna karta za danas.

            – Nisam opasan tip kao ti – reče Sam.

            – Baci pušku, šta čekaš – požuri kapetan.

            Sam se nije pomakao.

– Baci pušku Sam, poslednje upozorenje.

Sam ostade miran poput statue. Za trenutak obojica su ostali nepomični kao kakva dva eksponata u muzeju voštanih figura.

            Bang! Bang!

            Bišmal ispali dva metka i Sam momentalno osjeti udar oba zrna po sredini grudi.

A onda je uslijedio i treći hitac:

            BUM!

            Gromoglasni pucanj odjeknuo je salom i hodnicima opustjele bolnice. Taj treći hitac došao je od Samove sačmarice. Val sačme pogodio je Bišmala tolikom snagom da se okrenuo za sto osamdeset stupnjeva i pao preko operacijskog stola na kotačima. Kirurški instrumenti razasuše se posvuda uz glasan zveket. Krv prsnu i Sam osjeti kako ga nekoliko kapi krvi pogodiše iznad očiju. Bišmalovo tijelo pade takvim intezitetom da je ploča s instrumentima na kotačima naprosto odletjela a Bišmal još zviznu glavom o zid prije no što se prosuo po podu kao vreća.

Sam zavuče ruku pod majicu i napipa rupe koje su se preklapale na prsima, točno tamo gdje mu je srce. Skinuo je jaknu lagano, a onda i majicu. Ispod majice, odriješi pancir koji je navukao prije no što je pronašao pilota, kada je naletio na hrpu lakih neotpakiranih zaštitnih prsluka. Iako nije došlo do proboja mišićnoga tkiva, ipak je bilo bolno.

            Odigao je plahte s poda koje je Bišmal strgao, i pokrio Tarino tijelo.

Anti-Virus

            Najprije je potražio ključeve kapetanova 2C Kruzera, pregledavši mu sve džepove. I pošto ih je našao i provjerio kako bi bio siguran da rade, pokrio je kapetanovo tijelo i skotrljao ga u takozvanu ledenu jamu – poveliki pretinac spojen na hladnjaču mrtvačnice.

            – Kontaminacija klase E! – odjeknulo je kroz hodnike. Centralna kontrola objekta očito je registrirala krvavi nered.

            – Jedinica za čišćenje je na putu! – isti sintetički glas odjeknuo je hodnicima još jednom. Iz spremišta u zidu pojavio se omanji robot, preklopio svoje tijelo iz kocke u čovjekoliki oblik od oko metar i pol visine i smjesta počeo skenirati uokolo.

            – DaVinci, ne smijemo tratiti baterije na čišćenje.

            – Ne brinite, doktore. Uređaj radi na vlastitim, internim baterijama od kojih ne bismo imali koristi.

            – Onda dobro. Gospon Usisivač, izvolite.

            Dok je robot obavljao svoj posao, Sam iziđe vani iz kompleksa. Htio je dobro pregledati što bi se još moglo iskoristiti iz kapetanovog auta. U autu je pronašao mobilni radar. Zatim je ispalio četiri metka, po jedan u svaku gumu kapetanovog kruzera.

            Vratio se svojim kruzerom s druge strane, kroz jugoistočnu kapiju, jer je odatle pristup autocesti bio najbrži. Morao je početi planirati bijeg. SS – Super Soldat je već poslan, nema sumnje, i Samova će glava biti u torbi već za koju minutu. Jedno je znao – učinit će sve što je u njegovoj moći da spasi neobičnu gošću s neba.

            Kada se vratio u salu, čekalo ga je Tarino tijelo koje je morao vratiti u mrtvačnicu. Još jedan čavao zabijen u ideju o onom svijetu, svijetu umrlih, gdje su oni koje je ljubav spajala ponovno skupa. Spustio je obje šake na držače nosila. Dok je tako hodao, vukući nosila po tračnicama, nije imao snage pogledati je u lice. Dodirnuo joj je čelo.

            – Nadam se da će moja svijest biti spremna kada smrt bude dolazila – sjetio se njezinih riječi.

            – Eh Tara… I neka si napustila ovu dolinu jada jednom zanavijek. Bez dugova, bez prijanjanja, bez straha. Ono što smo nekada bili, naša ljubav i smijeh naš, i snovi što nas spojiše, živjet će zauvijek. A kada dođe na mene red…

Dodirnuo je njene usne svojima.

            – Non omnis moriar, ljubavi moja. Non omnis.[5]

            Na povratku iz mrtvačnice nije mogao iznaći lift, počeo se gubiti i um mu odluta stazama davnih dana. Suze mu zamagliše vid, a utrnutost mu steže udove.

            – Loša cirkulacija – reče

            – Operacija je završena, doktore Alma – rekao je DaVinci. – Proces oporavka je započeo.

            Druga faza transplantacije srca prošla je uspješno. Bila je to dobra vijest, i u nekoj drugoj situaciji vrijeme kada medicinsko osoblje čestita jedno drugom na dobro obavljenom poslu. No teško da je još mogao likovati kada je znao da zla briga tek dolazi – neumoljivi SS. Super Soldat bio je upravo to što njegov naziv i govori – vrhunski eliminator, vrsta koja ne oprašta ni najmanju grešku.

            – Čitam poveliku brigu na vašemu licu, doktore Alma – začuo je glas DaVincija.

Samuel nije odgovorio. Ukočena pogleda, bez riječi je buljio pred sobom. Rješenje problema se naziralo u prostoru pred njim, osjećao je to. Njegov nepomirljivi duh ga je prepoznao, samo mu treba dati malko vremena da dotakne um.

            – Doktore Alma? – oslovi ga robot.

            Sam se trže.

– Razmišljam postoji li način da zaustavim SS. – jedva je izronio iz dubine svojih misli – nešto mi pade na pamet. 

            – Da ga zaustavimo, doktore. Nije samo vaš pacijent u pitanju, već i moj.

            – Tako te volim, DaVinci, stari moj!

            – I što je to palo na pamet vašem briljantnom umu, doktore?

            – Budući da je operacija završena, što misliš o tome da te odvojim od kirurških kamera i uključim te na sigurnosne kamere?

            – Nemam ništa protiv, doktore, ako postupak koji predložite ne ometa moju primarnu funkciju.

            – Razumije se – reče Sam. – Ti si prije svega medicinski robot. Upravo oko toga mi se i vrte misli. Programiran si da liječiš i štitiš žive organizme…

            – I da prepoznajem bolesti, njihove uzroke, viruse…

            – Zgoditak!

            – Ding, ding! – DaVinci proizvede zvuk kao da je on sam automat za igre na sreću.

            – Rekao si da nemaš više kontrolu nad obrambenim sustavom, niti nad sigurnosnim bravama?

            – Nemam.

            – Ali ti si i dalje dio sustava, zar ne?

            – Ja sam dio centralnog sustava staništa Istok-D, doktore Alma.

            – A što ako te zamolim da tretiraš hodnike i ostale prostorije bolnice kao da su dio živoga organizma?

            – Što ako me zamolite? Pogreška sintakse. Doista me možete zamoliti. Preformulirajte zahtjev.

            Samuel se malo zamisli pa reče:

– Onda ovako. Možeš li čitati plan bolnice kao da je to živi organizam?

            – Recimo da mogu dobivati informacije od svih čipova koji su u staništu – reče robot. -Te informacije mogu koristiti za poboljšanje svoje primarne funkcije.

            – A tvoja primarna funkcija je: Medicinski robot, zaštita ljudskog života!

            – Ding! Ding!

            – U tom slučaju, DaVinci, ti možeš, na osnovi informacija svih čipova u staništu, vršiti funkcije koje bi onesposobile potencijalni virus!

            – Prvi je dio točan, doktore. Nakon analize planova bolnice mogao bih procijeniti koje radnje treba poduzeti kako bi se zaštitio proces oporavka pacijenta. Mogao bih registrirati potencijalnog štetnoga uljeza i označiti ga kao virusa. Međutim, ako je taj virus zapravo čovjek, moja primarna funkcija očuvanja ljudskog života pokušat će zaštiti i njega – uljeza koji je čovjek.

            Samuel ga je pažljivo slušao i razmišljao. Nakon što promisli još malo, odluči prespojiti sve veze na stražnjoj ploči DaVincija sa sustava nadzora nad operacijom – u sigurnosni sustav. Na ekranu računala kontrolne konzole počeo je pregledavati arhivu mapa i rasporeda prostorija u staništu. Karta strelišta i rasporeda ostalih prostorija za vježbanje s oružjem na nivou broj tri prikazivala je odaju punu ležišta za punjenje buran pištolja i ostalih blastera. No, ti punjači zasigurno nisu ni bili u funkciji. Pa čak i da jesu, i da je u njima ostalo imalo energije, SS će vrlo vjerojatno moći kontrolirati naboj njegovog blastera. Super Soldati bili su dobro opremljeni svim vrstama naoružanja i obrambenim napravama koje mogu onemogućiti ili blokirati napajanje elektronskog oružja na daljinu.

            – Kada bih samo našao načina da se obranim od tih pražnjenja na daljinu – pomislio je.

Kada je spojio i posljednji video ulaz, jedan od zidova sigurnosnog zaslona je zasvijetlio, a zatim se podijelio na četiri slike. Bila su to četiri prikaza sigurnosnih kamera koje su pokrivale južnu dvoranu i dugi hodnik koji je vodio do  kirurške sobe.

            – Barem nešto radi.

            Na drugoj sigurnosnoj konzoli koja je kontrolirala kamere u Sjevernoj dvorani, od osam monitora radila su samo dva.

            – Bolje išta nego ništa.

            Svi ostali sustavi nadzora ostali su mrtvi. Pitao se hoće li oni koji još rade, trajati makar za još jedan dan.

            – Vjerojatno ne – reče, a vlastiti mu glas zazvuči nepoznat. Osjetio je da mu glava opet postaje teška, a bol se ušulja u sljepoočnice i poče mu obuhvaćati čelo.

            – Trebao bih se malo odmoriti.

            Sjeo je u najmračniji kut, zatvorio oči i pokušao misliti na nešto opuštajuće. Ali na šta god da je mislio, kakve god da je slike pokušavao dočarati – Pusti otoci usred plavetnog mora, poljane, osunčane padine ili šume pune ptica… Misli su se ipak ponovno vraćale njoj. I tako sve dok mu ne izbiše krupnom kapi na oko. Nekoliko tihih suza kliznuše mu niz lice, pa kanuše, kvaseći mu bolne šake.

            – Loša cirkulacija – bila je posljednja misao prije no što ga umor napokon savlada i Sam utonu u san.

Bijeg

            Probudio ga je slabi šum. Instinktivno se okrenuo prema sigurnosnim monitorima. Na jednom od ekrana primijeti slabašno treperenje. Daleko, izblijedjelo svjetlucanje dolazilo je od lampica odmah iznad glavnog dizala, što ukazuje na to da je lift trenutno aktivan. Prišao je bliže ekranu pa stade pažljivo promatrati okvir dizala kako se pomiče prema gore, unutar izduženog željeznog kaveza. Lift se zaustavi i iz njega iziđe ženska prilika. Koraci su joj bili spori i nesigurni. Bila je odjevena u kiruršku haljinu koje su obično davali pacijentima. Hodala je bosa, oslanjajući se na tračnice po zidovima kojima su se kretala nosila i kapsule za oporavak. Odjednom je okrenula lice prema sigurnosnoj kameri. Iza njene duge, raščupane kose svjetlucala su dva poznata malena mramora. Bila je to Tara.

            – Kako je blijeda… – šapat nevjerice siđe mu sa usana. Ostao je tako nepomičan i u šoku jedno vrijeme. – Ali ona nije živa… Ne može biti… – ukočen, nesposoban da reagira, samo je nijemo pokušavao dokučiti njene oči, promatrao tamne podočnjake iza kojih nije bilo života. Usne joj se jedva pomakoše. Nešto je govorila, ali glas koji je čuo kao da nije dolazio od nje:

            – Želim nazad svoje srce – rekla je.

            Sam ustade i požuri joj u susret. Zatrčao se preko mračnog stubišta i utrčao u hodnik. Tamo, pokraj vrata, ona je stajala, pružajući ruke k njemu. Ali umjesto radosti, osjetio je da ga neka nevidljiva šaka steže oko vrata. U toj borbi za zrak, najzad otvori oči. Probudio se, ovaj put stvarno. Lanci noćnih mora ne kidaju se tako lako.

            Oko njega nije bilo nikoga.

            – Što je ovo postojanje bez tebe?! – povikao je u tamu praznine pred sobom.

            Tama mu uzvrati šutnjom.

            – Tolike sam ljude spasio… Ali tebe nisam mogao – vlastito ga srce povuče nadole, kao da ima kamen u grudima. Činilo mu se da tone. Vukući leđa po hladnom betonu, ophrvan, ponovno sjede. Ostade tako zamagljena uma, nepomičan, zureći u prazne monitore.

            Tada se nešto pomaklo na jednom od ekrana. Ovaj put, znao je da je budan. Nešto je nadolazilo iz otvora za dovod zraka, nekakva kugla. Kugla klizne u susjednu dvoranu i počne plutati zrakom, duž zida.

            – Dron!

            Zgrabio je sačmaricu. Na monitorima se jasno vidjelo kako iz pridošle leteće kugle izviruje laserski top.

            – Zap, zap, zap!

            Laser trenutačno ispali nekoliko hitaca u vrata operacijske sobe. Potom je uslijedio pucketajući zvuk i dron se zatrese. Iskre potekoše po sredni drona, nešto puče i dron se sruši kao kugla za kuglanje ispuštena iz ruku. Samo nekoliko sekundi kasnije u prostoriju uleti još jedan dron. Zaputio se prema dizalu, a zatim se vinu nagore prema najbližoj sigurnosnoj kameri. Još jednom se začulo pucketanje. I ovaj se dron zatrese, po sredini mu izbiše iskre, te se sruši uz metalni tresak i otkotrlja niz željezni pod.

            – Jesi li to ti, DaVinci? – povika Sam

            – Imunološki sustav na djelu, doktore! – reče robot i uz trijumfalno zujanje pokrene svoju robusnu konstrukciju. Silni kotači zakloparaju i njegovo se masivno tijelo ubrzo smjesti na samim vratima. Poput kakve mehaničke verzije indijske božice Durge, raskrilio je mnoge željezne ruke, pružajući igle, hvataljke i stezaljke u svim smjerovima.

            Sam spusti operacijski stol, oprezno uze ženu pilota u naručje i položi je na nosila.

            – Detektirao sam virus. SS na obzorju. Bježite doktore Alma!

            – BOOOM! – odjeknu žestoka eksplozija i donji dio glavnih vrata bolnice raspukne se na dva dijela. Od jačine udara debela se stakla na prozorima razbiše i krhotine zasuše najprije robota, a što robota nije pogodilo zasulo je Samova leđa. Srećom, DaVincijevo tijelo zaustavilo je većinu oštrih krhotina. Sam se nadvio iznad žene pilota, štiteći je svojim tijelom koliko je mogao, istovremeno stežući sigurnosne pojaseve oko njenih koljena i bokova.

            – BUUMM!!

            Odjeknu još jedna eksplozija. Nakon ove detonacije ugasila su se sva preostala svjetla. Preostale lampe uminuše najprije u operacionoj sali, a potom i u susjednim hodnicima, jedna za drugom, sve do posljednje. U mraku, narančasta i crvena pomoćna svjetla počela su se izmjenjivati. Osvjetljenja su zamrla i duž dviju susjednih dvorana, ostavljajući taj dio bez pokazivača smjerova, u potpunom crnilu, tako da se ni prst pred nosom više nije mogao vidjeti.

            – Upozorenje! – sintetički odjek objave centralnog sustava dopirao je do najudaljenijih dijelova staništa. – Kontaminacija neminovna!

            – Bježite! – ponovio je robot.

            Sam dohvati nosila s pacijenticom i poče trčati gurajući ih tako pred sobom dok su klizila po zidnim tračnicama.

            – Upozorenje! – odzvanjao je glas na sve strane, razgovjetno i prijeteće.

            Istrčao je van, brzo otkačio nosila s tračnica i spustio kotače. Žurno nastavi kroz uzani prolaz između kontejnera za rezervna napajanja. Nije se smio zadržavati, pogotovu ne sada, jer svaka eksplozija u ovom dijelu izazvala bi lančanu reakciju koja bi bila trenutna i neizbježna smrt.

            – Kontaminacija neminovna! – brujalo je kroz prazne hodnike staništa.

            Prolaz se postepeno širio pri izlazu i vodio ga pravo prema galeriji masivnih generatora za prikupljanje i distribuciju sunčeve energije.

            – Upozorenje!

            – Drži se djevojko… Samo još malo! – jedva je govorio. Trčao je kao bez daha.

            – Kontaminacija neminovna!

            Izletio je na noćnu vjetrometinu, sada trčeći pokraj ogromnih, godinama već neupotrebljivih panela solarnih generatora.

            – Upozorenje… – zvuk je sada ostajao iza njega.

            Stigao je do jugoistočne kapije gdje je parkirao svoj patrolni kruzer. Još jedna eksplozija je uslijedila. Solarni generatori eksplodirali su u nizu, jedan za drugim. Prvi, drugi, treći…

            – DaVinci, prijatelju moj! – bilo je posljednje što je Sam izgovorio pa doda gas do daske.

            Zemlja se tresla. Zgrade kompleksa Istok-D nestajale su u plamenim oblacima. Mrak se u trenu pretvori u dan i sjene se izdužiše. Iz vatrene stihije, kao iz čeljusti kakvoga vulkanskog čudovišta, izletio je patrolni 2C, zagrizao asfalt i nestao u noći. 

Glavni osumnjičeni

            Dugo se vozio pustom autocestom sve dok mu od umora ne postade teško razaznati bijele linije što su letjele pokraj. Htio je pod svaku cijenu izbjeći zaustavljanje usred vreće, kako su nazivali mase niskih oblaka gasa i onečišćenja. Kada je napokon pokazatelj onečišćenja zraka na nadzornoj ploči signalizirao da se zrak izvana ponovo može udisati, zaustavio je kruzer i otvorio sve prozore. U ranom jutru nebo je još neko vrijeme ostalo blijedo. U daljini je bila hrpa mutnih oblaka. Iako su bili daleko, znao je da ih iznenadni vjetar može donijeti veoma brzo. Upotrijebio je dvogled kako bi izmjerio njihovu brzinu i smjer.

            Još je spavala kada je čuo kako govori u snu. Bilo je to prvi put da joj je čuo glas. Provjerio je vitalne znakove, otkucaje srca. Osluhnuo joj disanje.

Najednom se začulo zujanje radija i iznad volana, unutar kruzera, otvorila se projekcija. Odmah zatim, pojavile su se dvije riječi:

            – Glavni osumnjičeni.

            – I ovo proradilo? – iznenadi se Sam.

            Integrirana značajka tekstualnih poruka bila je van funkcije već mjesecima i nije radila čak ni prilikom korištenja radio frekvencija. Iz nekog razloga pristup je ponovno dostupan. 

            Sam izvuče tipkovnicu i ukuca: – Tko je glavni osumnjičeni?

            Ubrzo se pojavio novi tekst: – Ti.

            – Mislim da ste dobili pogrešan broj – upisao je Sam.

            Nekoliko sekundi nakon toga stigla je još jedna poruka:

            – Mislim da bismo trebali pregovarati o našim stajalištima, doktore.

            Oprezno je prešao rukama preko tipkovnice: – Što se to može pregovarati?

            – Krivično djelo vam se može oprostiti ako želite odmah izvršiti ekstradiciju neprijateljskog pilota kojega ste pronašli.

            – Ekstradiciju? – napisao je Sam.

            – Da.

            – Kakav osobit izraz. Kao da sam ja sabor i imam tu moć napraviti ekstradiciju – pomisli Sam naglas.

            – Možete ju ostaviti tamo gdje ste sada i samo produžite dalje, bez nje – glasio je novi tekst.

            – Trebam malo vremena da razmislim – napiše Sam.

            – Dajem vam vremena do sutra da preispitate svoje stajalište.

            – Vrlo velikodušno s vaše strane – odgovori Sam – cijenim vašu uviđavnost.

            – Samo da vas upozorim, doktore. Ako naši pregovori sutra ne budu prošli dobro, morat ću likvidirati subjekat.

            – Likvidirati?

            – Upravo tako. Do sutra, doktore.

            Indikator statusa pošiljatelja poruke prešao je na off-line. Veza je prekinuta.

            – Samo ako ti dopustim, samo ako ti ja to dopustim… – prokomentirao je Sam.

            Oblaci su se približavali, sakupljajući se u dva sloja sive i kobaltno-plave boje. Usmjerio je dvogled prema njima i pokrenuo još jedan proračun. Po načinu na koji su se prikupljali, rezultat mjerenja sugerirao je još jednu oluju. Zamijetio je vlastiti odraz na staklu i provjerio svoje lice u retrovizoru.

            – Mogao sam se barem obrijati. Izgledam kao strašilo. Mogla bi se uplašiti kada ugleda ovo lice iza sna.

            Žena otvori oči. Čim im se oči sretoše Samuel se nije mogao oduprijeti osjećanju da je poznaje. Da u stvari i ona poznaje njega kao i on nju, i to dobro, možda čak od djetinjstva. Zurila je u njega netremice, kao da mu čita misli. Začuđujuća bješe njena mirnoća kao i taj upitni sjaj u očima, kao da želi nešto reći, ali tek pošto ga osmotri bolje.

            – Što vidiš? – upitao je.

            Osjećanje da ju poznaje produbi se još više. Možda je zna od vremena prije djetinjstva i čuva u jednom drugačijem sjećanju spremljenom izvan ovoga našega ljudskog i ovozemaljskog pamćenja. Iz nekoga razloga nije ona bila ta koja je bila iznenađena što ga vidi, već on. Šapnula je nešto. Nešto što je zvučalo poput: Duga, možda. Ili Tuga… Ili oboje. Nasmiješila se. Neko su se vrijeme samo gledali, a onda je polako zatvorila oči. Još uvijek slaba od operacije, ponovno je zaspala. Vizija Tare koja traži nazad oduzeto srce zaboli ga u grlu. Tako je htio plakati, a opet nije mogao. Umjesto toga, izašao je iz automobila i podigao pogled, dozivajući Boga u prigušenom jecaju, bez zvuka i bez suza.

            Brižljivo je pomjerio kablove i prilagodio držač cijevi za održavanje života i provjerio bateriju na stroju. EKG je izgledao dobro. Kiša je i dalje padala ostatak dana. Zvuk metronoma brisača smirio mu je um i tako ostade tih. Nijedna mu se misao nije priklonila za neko vrijeme. Neuznemirena uma, na površini je ostala samo gola percepcija onoga što vidi i čuje, ništa više, ništa manje. Nije bilo distrakcije. Tako, u tom gotovo blaženom miru sa samim sobom nastavio je voziti praznom autocestom.

            Bilo je kasno poslijepodne kad je stigao do prvog od ranih izlaza, sišao sa autoceste i zaletio se stazom zvanom Vinski Puti. Taj će ga put odvesti do postaje preko rijeke, što je bilo suprotno uobičajenom smjeru povratka patrole. Fokus mu se vratio. Kalkulirao je, procjenjivao opasnosti. Opreznost mu je bila prijeko potrebna. Prateći sjene visokih nasipa mogao bi se provući preko mosta, neprimijećen. Htio je osobno razgovarati s Francisom i pitati ga za savjet, ali radio mu je bio mrtav. Francis je bio možda jedini kolega u cijelom odjelu u kojega je imao puno povjerenje.

            Stigao je negdje oko ponoći i zaustavio se nakon tunela, neposredno prije mosta. Dobro je provjerio jesu li sva svjetla u autu utihnuta na minimum. Kada je ugasio motor, zvuk mašine zamijenilo je tiho mrmorenje rijeke što je tekla uz nakošene i visoke okomite betonske nasipe. Po površini vode plutao je patrolni čamac postaje. Svjetla na čamcu bila su pogašena. Micao se prema sredini rijeke, i opet natrag do riječne marine iza postaje. 

            – Mora da se čamac odvezao – pomisli.

Čamac je i dalje bio usidren, ali netko ga je zasigurno odvezao s pristaništa. Pitao se je li Francis ovaj put lovio ribu bez njega, ili je nešto drugo posrijedi? Francisov je ured zauzimao gornji kat. Ured je imao velike prozore okrenute prema glavnom parkiralištu, natkriljujući ga poput tornja za kontrolu leta.

            Dvogledom je osmatrao parking. Svjetla u uredu su bila upaljena, ali Francisa nije bilo. Provjerio je sve ostale prozore i nije uspio registrirati nikakvo kretanje. Nazvao je radio vezom i vidio kako signalno svjetlo treperi na vrhu radija pozivnog centra. Nije bilo nikoga da mu odgovori. Prišao je bliže i pogledao ponovo.

            – Posljednja kontaminacija – nije se mogao oduprijeti mislima o sumornom proročanstvu.

No dobro. Svaki je kraj i novi početak. Bizarno je to što se unutar turbulentnih promjena uvijek krije i poneka utjeha, a ponekad i olakšanje, čak i onda kada stvari idu sa zla na gore. Čovjek se barem može osloboditi svojih starih navika i tako ostati miran dovoljno dugo da napokon čuje vlastite misli. Trenutačno je žarko želio čuti njene misli. Kada se oporavi, možda će željeti reći više o tome tko je i odakle dolazi. On je na to neće prisiljavati. Zasigurno je želio da sazna o životu s druge strane i o tome kakvi su ljudi i gradovi. Desetljeća su prošla otkako je stari dobri internet odvojen od bilo kakvih informacija koje se tiču istine o svijetu izvana. Promatrao je njeno lice u tišini, dok je dolazila sebi. Otvorila je oči. Rumenilo joj se postepeno vraćalo na obraze.

            – Jeste li za pileću juhu možda? – pitao je. – Trebala bi jesti – pokazao joj je žlicu – zgodna alatka. – Izvadio je limenku iz ruksaka, otvorio je i pokazao joj sadržaj. – Piletina, ekstra piletina – osmehnuo se brižno Sam.

            Žena se nasmiješi. Na limenoj konzervi je bila sličica nekakvog pernatog stvorenja. Izgledalo je kao Disneyeva patka. – Trebala bi biti piletina, mislim bar.

            Tekst na limenci, međutim, bio je tiskan na kineskom i ruskom jeziku.

            Osmjehnula se.

            – Dakle, govorite hrvatski? – rekao je. – Neki od balkanskih jezika, da tako kažemo…

            Osvrnula se oko sebe, a onda kažiprstom dodirnula usne. Zatim je ispružila ruku i gotovo dotaknula Samuelovo lice.

            – Da budem tih? – spustio je glas. – Želiš da budem tih? – prošaptao je  gestikulirajući dlanom prema dolje.

            Uzela je limenku i žlicu iz Samovih ruku, zahvatila njome sadržaj i primakla je usnama. Sam otvori ruksak da potraži još hrane. Naišao je na radar koji je uzeo iz Bišmalovoga kruzera. Na radaru je postrance bilo ugravirano: AL-100, što je stajalo za Armament Locator – Tražilica naoružanja.

            To je bila vrsta opreme dodijeljene isključivo vojnom osoblju. Znao je ponešto o tim napravama, ali nikada se nije trudio znati više no što mu je trebalo. Uostalom, taj je uređaj bio klasificiran kao stroga tajna. Baš kao i uređaj koji je kontrolirao kodirano buranovo napajanje. Uključio ga je. Zaslon je zasvijetlio i pojavilo se nekoliko vodoravnih linija. Zatim su se sve te linije skupa sažele u sive kvadrate, nepravilno razmještene preko ekrana. Pritisnuo je još jedan gumb i sada su se pojavile okomite crte. Kad god bi te crte presijecale male kvadrate, ti bi kvadrati mijenjali boju. Na kraju je zaslon pokazao jedan crveni i dva crna kvadratića. Pokušao je i s drugim gumbom, ali nije bilo promjene. Dodirnuo je ekran i pojavio se tekst:

            – Buran. Status: 0% Udaljenost: 0.

            Ponovno je dodirnuo zaslon i pojavilo se još teksta:

            – HS-XD. Status: 33%. Udaljenost: Nepoznata,- i odmah zatim: -Stoeger DD. Status: Nepoznat. Udaljenost: Nepoznata.[6]

            Sada mu je već bilo jasno da u rukama ima radar koji otkriva naoružanje u okolici. Njegov buran, pištolj marke HS što ga je imao pri sebi kao i bokericu marke Stoeger.

            – Au, kakva zgodna igračka!

            Radar je registrirao ne samo električne puške, klasično vatreno oružje i postotak punjenja blastera, već je također izračunavao koliko je metaka ostalo u klasičnom oružju izraženo u postotcima. Koliko god da se oduševio činjenicom da mu je ovako moćna sprava dopala šaka, toliko ga je počela zabrinjavati ideja da je SS opremljen ovakvim uređajem.

            – Sačekaj me ovdje. Vratit ću se za deset minuta.

            – Deset minuta – rekla je naglaskom koji, iako nije zvučao sasvim stran, ipak se moglo naslutiti da joj maternji jezik nije iz ovih krajeva.

            – Da, deset. Možda malo više – doda Sam. – Donijet ću nam nešto hrane, vode i šta nam već može zatrebati za put.

            – Deset minuta – ponovila je. Kada je to izgovorila po drugi puta, naglaska u njezinom glasu više nije bilo. Sam je pogleda bolje i pokuša joj uhvatiti pogled. Dozvolila mu je. Bilo je nečega nadasve drugačijeg, gotovo vanzemaljskog u toj ženi, ali to nije bilo do njezina glasa, niti do načina kako izgovara riječi, pa niti do držanja, ničega vanjskog. U stvari, ta se nepoznata žena nije mnogo razlikovala od drugih žena pilota koje je Samuel imao priliku sresti. Na nekoga mu je sličila i imao je jak osjećaj da je negdje već sreo, no dalje od toga osjećaja nije mogao otići.

Efekt zombifikacije

            Šuljao se zaklonjen grmljem i tako prišao zgradi medicinske patrolne postaje koliko god je bliže mogao, sve do kraja rastinja koje je od ograde dijelilo tek nekoliko metara. Izvukao je radar i ponovno ga uključio. Radar je sada detektirao samo jedan pištolj buran i taj je bio prikazan kao ispražnjen. Indikator udaljenosti pokazivao je trideset i pet metara.

            – Francisov stol – zaključio je. Tamo, u donjoj ladici, Francis je držao svoga burana, uvijek zaključanog.

            Ukucao je šifru na vratima za evakuaciju i pažljivo ušao u zgradu postaje. Time je potrošio još jedan od kodova. Sigurnosni kodovi koje je zadržao imali su ograničeno korištenje. Neki su mogli biti korišteni samo dva do tri puta, a neki samo jednom. Neki su bili operativni na svim vratima javnih institucija u okrugu, a neki samo na određenim vojnim zgradama. Čuvao ih je brižljivo i nije ih dijelio olako. Neki od kodova koje je dobio tijekom rata kao glavni kirurg u zoni još uvijek su radili.

            Znao je koliko je sigurnosnih kamera u postaji ostalo u funkciji kao i njihov raspored. Također je znao da se preostali kontrolni monitori nalaze u Francisovom uredu. Ranije je tome služila isključivo kontrolna soba, no od posljednje sabotaže, ako se uistinu radilo o sabotaži, kontrolna je soba ostala van uporabe.

            Uspeo se na viši kat. Sva vrata duž hodnika, od svih ureda, male kuhinje čak i od toaleta, zbog nečega su ostavljena širom otvorena. Francisova visoka stolica ležala je izvrnuta na samom ulazu u njegov ured, a Francisov je stol bio u neredu. Prazne limenke od kave, fascikle i bilježnice ležali su rasuti na sve strane. Još od kolapsa intra-neta, a onda i pada internet mreže u cijelosti, Francis se zabio u papire, kopao po starim dokumentima i pokušavao voditi kakvu-takvu evidenciju o novim aktivnostima postaje.

            Samuel uze jednu praznu limenku od kave i onjuši. Tanki lim konzerve učini mu se pod prstima iznimno hladan. Iako je na limenci tiskana etiketa poznatog brenda kave, miris je odavao nešto sasvim drugo. Nešto neprijatno i kiselo.

            Ladica u kojoj je Francis držao buran bila je otvorena a Francisov je buran blaster mirovao na dnu ladice, otkriven. Samuel još jednom uključi radar. Nije bilo promjene. Ponovno je detektirao četiri oružja: dva burana, jedan njegov a drugi Francisov, HS pištolj koji je imao pri sebi i sačmaricu. Samuel užurbano pregleda ostale ladice. Pronašao je jedan rezervni akumulatorski šaržer za buran, i to skoro pun, pa ga odloži u džep na svome pancirnom prsluku.

            – Zanimljivo…

            Zanimljiva je bila činjenica da je radar registrirao električna oružja i njihova punjenja kada su šaržerske baterije u buranu, ali šaržeri koji su bili odvojeni nisu bili vidljivi. Razmišljao je. Ako bi bolje razumio način rada toga stroja, možda bi mu pošlo za rukom da zavara protivnika. Razne ideje počese mu se vrtjeti po glavi.

            – Svakako bih trebao provjeriti bunker – sjetio se.

            U suterenskim prostorijama postaje medicinske patrole nalazio se i jedan ured koji su interno nazivali bunker i u koji su mogli ulaziti samo odabrani. Samuel je jednom samo bio u tome uredu, i to prigodom kraćega susreta sa Bišmalom, i tada nije mnogo obraćao pažnju na enterijer. Taj je ured imao najteža vrata i najdeblju izolaciju – ostatak prvobitne arhitekture jer je izgrađena pri vojnom kompleksu (nikad završenom) i to najprije za obuku vojne policije. Suteren se u to prvo vrijeme uglavnom koristio za skladištenje municije. Bišmal je preselio svoju kancelariju u taj dio, tamo prenio svoju voljenu kolekciju starih predmeta i ponosno je krstio u -muzej-. U muzeju je bilo svakojakih predmeta, uglavnom oružja iz vremena imperije Austro-Ugarske Monarhije.

            Netko je sjedio za Bišmalovim stolom.

            – Za ime boga! – ote mu se iz grla kada spazi svoga dispečera Francisa. Hitno odloži pištolj u futrolu i izvuče sačmaricu, kao da ta tranzicija s pištolja na pušku u ruci ima smisla. Zastao je i duboko udahnuo, a onda lagano izdahnuo: combat breathing – disanje u borbi, a tehnika je imala za cilj brzu stabilizaciju uma i tijela neposredno nakon izlaganja iznenadnom stresu. Nigdje oko Francisa nije bilo tragova krvi. Posegnuo je za njegovim vratom da provjeri puls. Nije ga bilo. Koža mu bješe ledena kao i većini žrtava buran blastera na koje je nailazio. Postojao je jednostavan način da se utvrdi koliko je prošlo od kako je osoba ubijena, ali tek što se primakao dovoljno blizu, dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Franacis naglo skoči na Samuela, kao da se sve to vrijeme samo pretvarao. Francisova desna šaka poleti u zrak, a lijevom dohvati Samovu ruku za zapesće i čvrsto ga stegne.

            – Francis! – Povikao je Sam iz sveg glasa, bezuspješno pokušavajući istrgnuti ruku. Francisov je stisak bio neobično jak. Lice mu je bilo bijelo poput vapna, a oči u tamnim dupljama ukočene kao u voštane figure. Zgrabio je Samuela grčevito kao da ga želi odvući nekuda za sobom. Poput razvezane marionete, Francisovo se tijelo beživotno vuklo i trzalo za vlastitim šakama. Samuel zamahnu pesnicom i snažno udari Francisa. Zamahnu onda i drugom rukom koju je stezala Francisova šaka, pa njome tresne o rub stola. Francisovi prsti pukoše kao grančice na vatri. Avaj. Francis nije odgovarao na bol. Kako se Sam otimao vukući naprijed – nazad, Francisova se glava beživotno klatila. Stisak ipak nije popuštao. Samuel ga onda odiže sa stolice koja se sruši Francisu pod noge, te ga zviznu puščanom cijevi po ključnoj kosti. Ovaj malo popusti te mu Sam odmah zada oštar udarac kundakom u rebra. To je napokon odvojilo Francisa koji se prosu preko stolice i tako ostade nepomičan.

            – Isuse! – graknu Sam.

            Čuo je za efekat takozvane zombifikacije koji se dogodi kada se mrtvo tijelo, prije no se počne raspadati, izloži nekim naročitim plinovima. No, takvi su efekti bili vrlo ograničenog trajanja. Ovo nije moglo biti to, a štogod da je, bilo je izvan njegovog razumijevanja i poznavanja ljudske anatomije. A znao je mnogo.

            – I ja sam nekakav kirurg?

            I tko bi to mogao objasniti ako ne on? Pa ipak – u trenu odluči da o tome više ne smije razbijati glavu i da mora ugušiti svaki pokušaj racionalizacije shizoidnih pojava koje đavo niže pred njim već duže vremena. Jedno je već bilo jasno – svijet se okrenuo naglavce, pa čak se i njegov um izokrenuo. Nije isključio mogućnost da je sve što mu se zbiva u stvari posljedica gubljenja zdravoga razuma.

            – To je, što je!

            Konzervirana hrana i benzin – potražit će te dvije osnovne stvari i napustiti ovo mjesto što je prije moguće. Zapešće mu je oticalo i bol poče sijevati kroz čitavu ruku. Osmotrio je oko sebe još jednom i ponovio borbeno disanje. Cijeli je zid preko puta uredskog stola bio ukrašen povijesnim natpisima i zemljopisnim kartama od prije dva i tri vijeka. 

            – Muzej…

            Bila je tu i uniforma nekakvog imperijalnog časnika; kožni remeni, kopče i jedna torba za sedlo; drvena čutura i nekoliko starih ali dobro očuvanih boca od viskija koje je Bišmal donio s neke aukcije iz Amerike.

            – Tko još drži praznu burbon bocu ispred nosa?

            Bilo je tu više stvari iz razdoblja vladavine Austro-Ugarske Monarhije, sve razvrstane po staklenim policama. Jedna posebice zanimljiva stvar privukla mu je pažnju. Bila je to omanja, ručno šivana torba i kožna futrola s revolverom čija je cijev bila poprilično duga.

            – Revolver! A nije detektiran?

            Bio je to revolver na barutno punjenje. Prastara stvar. Tehnologija na nivou kubure. Ako se takvo što uopće i može nazvati -tehnologijom-. Dovljno staro i dovoljno neuporabivo da bi bilo detektirano suvremenim ratnim dostignućima. Tresnuo je sačmaricom o staklena vrata, razbio ih i izvukao revolver.

            – Kako samo leži…

            Ta je pištoljčina, iako poprilično teška, bila dobro izbalansirana. Samuelov urođeni smisao za sklad nije mogao zanemariti pedantno izvedeni dizajn starih oružara. Izradila ga je Američka tvrtka Colt daleke 1860-te,  a ovaj je, po svemu sudeći, bio isporučen Austro-Ugarskoj odmah po osnivanju Imperije 1867-me godine.

            Sam žurno pregleda vrećicu koja je bila uz revolver, ali jedino što je pronašao bile su jedna olovna kugla i dvije inicijalne kapisle – stvari bez kojih ova skalamerija može imati samo muzejsku vrijednost. Uzbuđen zbog ovog novog otkrića, pritisnuo je gumb na radaru i pokrenuo još jedno detektiranje. Stari Colt revolver uopće nije otkriven. Stavio ga je podalje na stol, no opet ništa. High-tech detektor nije reagirao. Na ekranu su se pojavila četiri već mu znana oružja: Francisov i njegov buran, pištolj i njegova Stoeger sačmarica.

            – Ništa više. Ništa manje.

            Prevrtao je olovnu kuglu po dlanu, mjerkao je i provjeravao može li stati u cijev, a onda i u jednu od šest rupa unutar cilindra. Dobro se uklapala. Pitao se gdje bi mogao naći crnog baruta. Jer ako taj super-opasni Super-Soldat; taj Kapetan Amerika ne bude u stanju detektirati ovaj krasni eksponat, onda bi mu Samuel možda mogao prirediti iznenađenje. Kroz glavu mu pojuriše misli, neke za, a neke protiv ohrabrujućih planova koji se sami od sebe počeše stvarati. Užurbano je pretraživao kutije što su ležale uokolo. A onda, kao da se na mah probudio, ushićenje ga napusti brzo kao što je i došlo.

            – Ma, daj! – pogled mu se ukočio. – Ne mogu očekivati ​​da zaustavim Lorda Vadera s tom starudijom – mislio je jedno a radio drugo. Kao da prkosi samome sebi, oči mu opet zaigraše i on nastavi pretraživati okolo nadajući se da će ipak naći nešto što će podržati intrigantnu dosjetku. – Što god da kaže David, Golijat se ne bi složio – govorio je djed. Možda mu se posreći i pronađe eksplozivnog praha.

            – Proklete prazne boce viskija… – đavo prošlosti nije mu davao mira. Tražio je i dalje. – Nikada se ne zna,- hrabrio se. Nije se mogao sjetiti je li ikada vidio ikoga u postaji kako puca iz ovoga ili kakvoga drugog antikviteta na barutna punjenja. Vjerojatno ne. Provjerio je cijev revolvera. Bila je čista i bez hrđe. – Dobro željezo.

            Imao je devet godina kada ga je djed Zivan učio pucati kao Divlji Bil Hikok. Učio ga je kad i kako da zaustavi dah, smiri ruku i lagano povlači obarač tražeći momenat između dva otkucaja srca.

            – Jedan metak, jedan život – govorio je djed – možda tvoj! – A to su, pripovjedao je, bile riječi nekog hrabrog časnika iz jednog od ratova što su prethodili svjetskim. Možda iz nekog od balkanskih, možda američkom građanskom, zaboravio je.

            – Ali gdje bih mogao pronaći crni prah? I konačno, gdje da nađem olovne kuglice? Imam samo jednu jedinu… – mučio se. I ma koliko ga razum vraćao na tračnice logike, nije se mogao uduprijeti ideji. Morao se prisiliti da prestane razmišljati o tome. Iskusnome doktoru kao što je on, ne bi trebalo biti teško suočiti se s činjenicama. A činjenice su govorile da je punjivo oružje na crni barut davna prošlost, nešto što je pak primitivnije od vatrenog oružja iz dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, krajnje neučinkovit da ga čak ni radar nije imao zašto registrirati.

            Pregledao je revolver i provjerio šipku za nabijanje baruta ispod cijevi. Savio ju je nekoliko puta. Sve je radilo bez smetnji. Srce mu ponovo poče udarati brže. To zapravo nije samo bio zahrđali neuporabivi eksponat. Očigledno je bio malo korišten i zacijelo dobro održavan. Po mirisu je zaključio da je čak skoro i nauljen. Uzeo je futrolu; skinuo stari široki kožni remen s police, pričvrstio futrolu na remen pa ga nabacio oko pasa i pogledao svoj odraz u staklu.

            – Bil Hikok!

            Požurio je spakirati boce s vodom, konzerve hrane, deku i još neke stvari što su se mogle pokazati korisnima za preživljavanje. Na poslijetku iznese nekoliko punih kutija i zatim ih ukrca u prtljažnik kruzera. Njegova pacijentica je napola spavala. Primijetio je da drhti kao u groznici, no to je bilo normalno nakon jakih anestetika. Stanje joj je sada bilo stabilno pa je odvojio od stroja za održavanje vitalnih funkcija i infuzije. Zatim izvuče patrolnu jaknu, iznutra postavljenu vunom, a koju je upravo donio iz postaje, i pažljivo je obavije oko njezinih ramena. Otvorila je oči.

Zavjera na moru

            Pošto je inženjerima pošlo za rukom da naprave procjep u atmosferi, iniciranje povratka kapsule sa dvojicom astronauta je moglo započeti. Bojnik Beara ukrcao se na komandni razarač rano ujutro i uz pratnju dva torpedna čamca krenuo k otvorenom moru. Ako sve bude teklo po planu, sonda s dva astronauta, Zakarevim i Reynoldom, u sumrak će se srušiti u Jadransko more.

            Toga popodneva, bojnik Beara je mirno sjedio u svojoj kabini, uživao u pogledu na otvoreno more i jeo svoj lagani obrok koji se sastojao uglavnom od morskih plodova što ih je zalivao s bijelim vinom. Za stolom je sjedio sam. Na brodu je bilo tek nekoliko časnika, a susret s astronautima imao se držati u strogoj tajnosti. Trebalo ih je evakuirati i onda hitno i bez mnogo pompe dopremiti u admiralitet, jer ono što su ta dva astronauta vidjela u orbiti zaintrigiralo je vojni vrh do razine tjeskobnog straha. Već godinama ništa od postojeće tehnologije nije moglo letjeti. Samo ono što se tijekom rata našlo u orbiti – to je bilo sve što je komanda posjedovala na nebu. A sada, niotkuda, pojavljuje se nekakva moćna letjelica koja ima takav zaštitni omotač da ju ni kamere ne mogu zabilježiti. Jedino su je termo-radari uspjeli pratiti prilikom pada zbog količine vatrene stihije što ju je sam zrakoplov proizveo za sobom. Pala je kao da je pogođena, ali tko ju je oborio? Bojnik Beara dobio je sve potrebne garancije iz admiraliteta da na letjelicu nitko od naših nije pucao. A tko je onda?

            – Da im nije test-letjelica zašla preduboko u naše dijelove orbite pa ju je neprijatelj najednom želio eliminirati da nam ne bi pala u ruke? – razmišljao je. – A gdje je neprijatelj? Stao je. Nema ga. Povukao se, a mi ga nikada nismo pojurili jer nemamo čime – broj pitanja se samo povećavao. Nije vrijedilo mozgati, bar ne dok se ne slože još neki djelići mozaika. Upravo je podigao čašu da zalije i posljednji zalogaj kada kroz prozor kabine ugleda ništa manje nego periskop koji je naglo izranjao iz gustog Jadranskog plavetnila.

            – Što? Kvragu… – Zašto mu nitko nije najavio podmornice? Eto razloga da pozove admirala. Sva ta poslijeratna opuštenost i nemarnost nervirala ga je već dugo. Začuo je komešanje ispred vrata.

            – Bojnike, otvorite… – čuo je svog ađutanta. – Hitno je!

            Bojnik odloži čašu i pođe k vratima. Nije ni stigao do vrata kada ih ađutant najednom otvori i uđe, a za njim uđoše još dvojica do zuba naoružanih ljudi-žaba. Obojica su držali ađutanta na nišanu svojih burana.

            – Žao mi je, bojnike… Oprostite mi…

            Za njima u kabinu zakorači žena, obučena također u crno ronilačko odijelo. Beara smjesta prepozna kapetana Naganu, svoju studenticu kojoj je pred rat predavao na vojnoj akademiji.

            – Kapetane Nagana, vi… O čemu se radi?

            – O tome bojnike da se za vas misija ovdje završava, brod preuzimam ja i moja klapa.-

            – Kakva klapa, o čemu vi pričate?

            – O susretu s astronautima koji se neće dogoditi, to jest, neće se dogoditi za vas. Plan se mijenja, i astronauti nisu više vaša briga.

            – Ne razumijem. Čemu ovo? – reče bojnik. Roj misli poče mu zujati u glavi: – Zašto bi tajna služba ovo uradila? Nije valjda neprijatelj? – Koraknuo je unazad, malo se pribrao pa je prekori:

– Niste valjda izdali svoju zemlju, kapetane Nagana!

            – Nitko nikoga nije izdao. Nema neprijatelja, bojnike. Astronauti više nisu vaša briga i to je to. A vi, polazite sa mnom!

            – Polazim, a gdje to? Ne polazim ja nikuda – mašio se za pojas na kojemu je mirovao buran, ali, Nagana u trenu uperi svoj blaster bojniku u glavu.

            – Ne bih se igrala s tim, bojnike.

            – Nagana, pobogu?!

            – Ništa pobogu. Nemamo puno vremena. Prije no što krenemo, samo ću vas zamoliti za malu uslugu. Jedan od vaših pametnjakovića poslao je SS da eliminira entitet koji je pilotirao palom letjelicom. Zahtjevam od vas da hitno opozovete SSa. I još nešto – da sve SS bojovnike koji su još ostali pod vašom komandom odmah zaustavite i predate mi njihove šifre!

            – Zaustavim? Pa ostalo ih je samo šest. Mislim, šest a da su pod punom propisnom opremom. Ja nemam… Ja nisam direktno pretpostavljen… Ja vjerujem svojim časnicima.

            – Vjerujete svojim časnicima i kada su osumnjičeni za ratne zločine pred licem Euro-Federacije. Bravo! Koliko znam SS u Slavonskom okrugu je upravo aktivan.

            – I šta sad ja da radim? SS je nemoguće opozvati tek tako, misije su šifrirane. Ja nemam…

            – Opozovite ga, zaustavite, šta god. Entitet ako pogine, odoste i vi! Razumijete li?

            – Ne razumijem… Otkada to neprijateljskog pilota zovemo Entitet?!

            Kapetan Nagana priđe bojniku bliže i unese mu se u lice: – Od onda od kada postoji dovoljno argumenata u prilog tome da podrijetlo pilota ni u kome slučaju nije ovozemaljsko, bojniče.

GLAVA TREĆA

DREVNI LJUDI

Planina Dinara

            – Tako je meko – reče ona.

            – Ova je jakna pripadala vašem donoru srca, madam.

            Pomogao joj je da zavuče ruke u rukave.

– Lijepo vam pristaje.

            Pogled joj odluta prema planinama u daljini.

            – Planina Dinara – objasni Sam i sam zagledan u planinski masiv.

            Pogledala ga je tražeći njegove oči, a onda lagano, rukom pokazala na dolove i gore, od istoka k jugu.

            – Dindari – rekla je šapatom.

            – Dindari? – pogledao je upitno.

            Ona samo klimnu glavom.

            – Da – reče Sam pomalo začuđen. – Dindari su bili drevno pleme po kome je planina dobila ime.

            – Dinaridi – reče žena i opet klimnu glavom.

            – Upravo tako. To je naziv čitavoga gorja. Reklo bi se da niste bježali sa satova geografije.

            Nije bio siguran je li samo zamišljena ili ga ignorira, ili jednostavno ne razumije njegov humor. Nastavila je gledati k planinama.

            – Što još znate o ovim krajevima? – upitao je Sam oprezno.

            – Ako zagledaš dovoljno dugo ove predjele… Onda i znaš – rekla je i spustila pogled. Još je bila slaba.

            Sam je podozrivo zagledao, razmišljajući što bi ju mogao pitati. Pitanja je bilo mnogo ali nije bio siguran odakle početi. Činila mu se sve zanimljivija. Nije je mogao smatrati strancem, ne nakon što je otvorio njen grudni koš i u njemu oživio srce žene koju je toliko volio, srce koje sada kuca u njoj. 

            – Ako zagledaš dovoljno dugo… Onda i znaš? – ponovio je njene riječi. – Poetično.

            Ona lagano klimnu glavom.

            – Planine gledaju prilično dugo u nas – reče Sam. – Vječiti svjedok ljudske gluposti.

            – Planina vidi – rekla je. – Planina zna.

            – Moje ime je Samuel – reče, dodirnuvši svoja prsa.

            – Znam – rekla je. – Eva – dodirnula je svoja prsa.

            Oči im se sretoše. U njezinim, vidio je daleke iskre. Trenutak je dobio oblik novog smisla. Kao da se i sam budi, tragač za zlatom, pokraj rijeke smrznut, bez nade da će ikada naći blistavi grumen. A onda, nakon mnogih snjegova, ugledao dva dragulja. Osjećao je slabost u tijelu a melankolija je pritiskala dušu. Razum je sjećanja ostavio zaboravu, sjećanja na daleki svijet iz kojeg je potekao, svijet što ga još samo srce pamti.

            – Odvedi me – je u stvari htio reći. No ipak, nije rekao ništa. Podigla je glavu.

            – Povedi me u bolji svijet – molio je u mislima. – Daleko od jada sto život na zemlji je.

            – Kad dođe vrijeme – rekla je. – A kamo ćemo sada?

            Oklijevao je, gledao u nju pomalo u čudu i zanesen. Kako je samo čula njegove misli?

            – Kamo sada idemo? – Ponovila je Eva.

            – Idemo pronaći staroga rudara po imenu Nua, u njegovom planinskom domu – rekao je. – Nua je jedan od rijetkih ljudi u ovim krajevima koji je znao što nam se sprema. Čuo sam da ga mnogo izbjeglica slijedi tamo.

Izbjeglice

            Predjeli oko rijeka i jezera pod planinskim obroncima doživjeli su procvat posljednjeg desetljeća, naročito tamo gdje je geografski položaj uvjetovao zaustavljanje oblaka, što su se prilikom nailaska na visoke obronke kondenzirali ispuštajući sve što su donosili u vidu tamnih kiša. To je dovelo do stvaranja jakog kontrasta – s jedne bi strane padine bile sprane, ogoljene i prošarane tek po kojim žbunom, dok bi s druge bujala vegetacija. Na najvišim vrhovima granica se činila gotovo umjetnom.

            – Božanski kipar, nanovo inspiriran – reče Samuel kada su se našli u zelenoj zoni. Napustili su auto da uživaju u novom, svježem zraku. Priroda je bila pitoma, kao da rata nikada nije ni bilo i kao da nikada ovuda nisu tutnjali bojni strojevi. Tu i tamo učinilo bi mu se da čuje ptice. Ili mu se samo pričinilo?

            – A možda nisu ptice,- pomisli pa dohvati radar. Pokrenuo je još jednu detekciju. Ništa. Dok je pažljivo vraćao radar u ruksak, jedan drugi, unutarnji radar kao da mu je nešto dojavio. Ako mu se i pričinilo da je čuo ptice, sada to nije bio slučaj. Nastala je tišina, i to nekakva neprijatna tišina što navodi na svakojake misli.

            – Stoj! – hrapavi muški glas dopre im iza leđa.

            Samuel najprije uoči pokraj sebe sjenu. Ljudska prilika držala je nešto dugo, možda štap ili koplje. Silueta se pojavila iza podebljeg stabla.

            – Da se nisi okrenio! – reče neznanac.

            Samuel se primakao Evi.

            – Rekoh da se ne mičes! – glas čovjeka iza njih bio je ne samo hrapav već i promukao.

            Sam se više nije pomjerao.

            – Ne volimo ovdje vidit’ vladine dužnosnike – nastavi nepoznati.

            – Zašto to? – upita Sam.

            – Zato što vladini dužnosnici šalju vojnike da nas razoružaju, jasna stvar.

            – Nas?

            – A ne, nego vas. ‘Tjeli bi razoružat’ moje izbjeglice i mene. A to neće ić’!

            – Onda to vjerojatno i nije vlada – reče Sam.

            – Tko je onda?

            – Vojska.

            – Ista stvar – rekao je neznanac i spustio svoju dugu pušku. – Mož’ se okrenit’ sad.

            Samuel se okrenuo i prvo što mu je svezalo pažnju bješe da je puška što ju je držao čovjek ispred njih ništa drugo do još jedan muzejski eksponat. Musketa s kraja devetnaestoga stoljeća. Na padini poviše njih stajao je krupan čovjek, čiji je torzo bio poput bačve. Sjedobradi je mogao biti u svojim šezdesetim ili čak sedamdesetim godinama.

            – Medicinska patrola,- reče bjelobradi neznanac ukazujući na značku koju je Sam nosio na jakni – žuti križ na sivom štitu. -Stvarno?

            – Stvarno – reče Sam.

            Čovjek je i dalje stajao na desetak metara udaljen od njih. Odmjerio je Evu, pa onda pogleda Sama pravo u oči: -Poznavali ste doktorku Taru?

            – Taru Marton? – reče Sam.

            – Da, nju – čovjek klimne glavom.

            – Ovo je bila Tarina zona – reče Sam. -I sve staze uz autocestu i do planina. Jedno vrijeme smo zajedno patrolirali.

            – Sjajni liječnik – rekao je čovjek. – Svima nam nedostaje – spustio se niz blatnu stazu bliže i ispružio ruku. – Ime mi je Leon Stark – predstavio se. – Al’ svi me zovu Štark…

            – Samuel… Samuel Alma,- predstavi se Sam. – Doktor i kirurg iz Medik Patrole. A ova se dama zove Eva.

            Rukovali su se. Eva nije rekla ništa.

            – Poručnik, jel’? – upita Štark primijećujući crte iznad grba sa žutim križem na Samovoj jakni pokraj kragne.

            – Rankovi su malo drugačiji od vojske ili policije,- reče Sam.

            – Znam to dobro,- reče Štark. – Bio sam policajac i sam. Ruku na srce, Medik Patrola danas radi bolji pos’o neg’ što je policija ikad.

            – Drago mi je čuti – klimnu Sam.

            Štark žmirnu i počeša se ispod oka svojim lugarski krupnim prstima. Unatoč čudnovatom oružju što ga je držao, pa i kožnoj motociklističkoj jakni i teškim čizmama, Štarkova je pojava ipak djelovala dobronamjerno. Taj je čovjek s bijelom bradom i rozim obrazima bio živa mješavina Djed Mraza i prometnog policajca: Cestovni Ratnik Božićnjak.

            – Mislio sam da se ovdje događa neko čišćenje – rekao je Štark. – Područje je evakuirano jučer.

            – Ne znam ništa o tome – reče Sam.

            – Ne? – Štark je bio sumnjičav.

            – Štark… – reče Sam i zastade. Intuicija mu je govorila da ovome čovjeku može vjerovati. -Vidite, gospon Štark, ja pokušavam pomoći ovoj ovdje ženi da se skloni… Od nekih vladinih dužnosnika.

            – Oho? – stari bajker podiže bijele obrve i tom je gestom još više sličio na Djeda Mraza. – A, šta da vam kažem, doktore,- otpuhnuo je glasno. -Sreća u nesreći je da su se prorijedili, pa nema više nikoga da zabode nos. Šačica bojovnika tumara uokolo, a dronovi i roboti slabo imaju našta radit’. Božja kazna i pravda.

            Samuel klimnu glavom i sleže ramenima.

            – Aa… Ak’ se smije pitat’ – Štark počešlja bradu prstima – što je protu-zakonito učinila gospodična pa da ju traže vladini sinovi?

            – Ona je strani pilot.

            – Strani?- Štark razvuče riječ.

            – Bila je teško ranjena nakon pada aviona i morao sam je operirati.

            – Operirati? – žmirnu Štark.

            – Da. Operacija srca. Prilično ozbiljno.

            – Gdje?

            – Gdje se tako što još može – reče Sam.

            – Valjane bolnice više i nema – reče Štark. – Stanište?

            – Da. Operaciju sam obavio u jednom od nedavno dekontaminiranih staništa. No moj pretpostavljeni nije oduševljen time.

            – Klasifikacija – negativni čimbenik.

            – Između ostalog. Skužio si, Štark. Netko odozgo mišljenja je da je Eva zaražena, ili nešto takvo.

            – Nije valjda?

            – Nije. Sve je u redu s njom. Pa ipak, moj je pretpostavljeni odmah izdao tjeralicu na moje ime i poslao SS.

            – Poslao SS-a? Na doktora? Pa to je prilično protivno pravilima! – kazao je Štark.

            – A kojim ste vi poslom ovdje Štark, ako smijem pitati?

            – Izviđanje. Potraga za gorivom. Upravo sam se triba’ vozit’ nazad uz vodu, pa do kampa. Triba nam goriva za naše ribarske brodice. Triba hrane. Imamo puno djece tam’. A ti bi želio možda da povedem gospođu do Nue i kampa?

            – Bio bih vam zahvalan gospon Štark ako možete urediti da je prime u Nuin izbeglički kamp, da.

            – To neće bit’ problem, doktore. Al’ kamp nije baš blizu.

            – Znam to – odgovori Sam.

            – Drugo, gospon Alma, SSa se ne može zaustavit’ tek tak’. Znate kakvim je sve igračkama naoružat.

            – Je li to razlog zašto nosite musketu na punjenje? Već znate kako igračke rade.

            Štark se iskesi i glasno nasmije. -Konverzija. Ručni rad!- reče i ponosno pokaza dugu cijev. -Malko sam bio slobodan izmijeniti ovu ljepoticu. Službama i doušnicima, špijunima i ostalim vladinim sinovima nevidljiva – namignuo je. – Al’ obradio sam i neke mlađe pucaljke, one što raspaljuju po čahuri. Pokazat će vam Nua kad stignemo u kamp.

            – Svaka čast – reče Sam.

            – Čast i slava! – žmirnu Štark. – I, što ti je plan?

            – Moram nekako odvući pažnju SS-a – odgovori Sam – navući ga na sebe, dalje od nje. Ako biste vi poveli Evu, možemo se kasnije naći pokraj rudnika kvarca. Odatle bismo mogli onda skupa ići u vaš kamp.

            – Izgleda mi slaba. Ima l’ ona uopće snage da sjedi iza mene na motociklu?

            – Nadam se,- reče Sam. – Što ti misliš, Eva?

            Eva potvrdno klimnu.

            – Onda u redu – reče Štark.

            Njegov preuređeni policijski motocikl, sa ekstra rezervoarom i duplim zadnjim gumama dojmio se kao mini tenk na dva kotača. Vrijeme uživanja u električnim motociklima i automobilima nije dugo trajalo. Kao da je bilo jučer, tiha i ekološki čista vozila hitala su slobodnim gradovima Europe, na magnetskim tračnicama, navigirani tako precizno, nadzirani od satelita tako da se nikakva prometna nesreća nije mogla dogoditi. Nije bilo sudara. Nije bilo nereda. Sve je bilo tako savršeno.

            Na putu do Samova kruzera, Štark mu je ispričao kako su on i stari Nua u početku željeli svoj lovački kamp pretvoriti u kompleks turističkih atrakcija. Ali kako su se izbjeglice i prognanici počeli slivati sa svih strana, bježeći od onečišćenog tla i radioaktivnih voda, dvojica suradnika shvatila su da su odviše meka srca da bi profitirali na nečijem jadu. Od njihovoga lovačkoga kampa načinjen je sabirni centar iz kojeg su ljudi dalje slani u druge, sigurnije dijelove. Vlada se umiješala, točnije, umješali su se neki ljudi pri vladi i pokušali odrediti prioritete spašavanja ljudi prema nekim svojim kriterijima, što je dovelo do raskola između staroga Nue, uz koga su stali njegovi veterani, i u to vrijeme legitimne Euro vlade Balkanskoga odjela.


            Sam pokaže Štarku revolver koji je pronašao u postaji. Obojica su se divili, svaki svome oružju, kao djeca božićnom poklonu. Povijesno oružje kojem je mjesto bilo u muzeju vraćalo im je nadu samo zbog toga što ga moderne bojne sprave nisu zamjećivale. To što je suprotstavljanje vladinim dužnosnicima takvim oružjem bilo ravno samoubojstvu, nije ih mnogo doticalo. Štark ponudi Samuelu vrećicu crnoga praha.

– Ima ga puno u rudnicima, sinko – rekao je Štark. -Koristili su ga mineri za razaranje stijena dok su se pravile ceste!

            – Nije mi palo na pamet – susretljivo se nasmijao Sam. – A kuglice? – pokazao je olovnu kuglu, taj jedan jedini metak što je pronašao u muzeju. Nažalost, Štarkova je musketa bila mnogo većeg kalibra, tako da Sam nije mogao upotrijebiti niti jednu olovnu kuglu koju mu je Štark mogao ponuditi.

            – Jedan je metak i dalje bolji nego nijedan – reče Sam.

            Dok su Štark i Sam razgovarali, Eva ih je promatrala, sjajnih očiju, pozorno prateći što se događa. Samualova je pažnja bila podijeljena između razgovora o oružju i Eve. Dojmilo mu se što njegova pacijentica s neba posjeduje nekakvu moć razumjevanja jezika i uopće svega što se zbiva oko nje. Možda to i nije bila moć, ali zacijelo je vidjela svijet na neki drugačiji način. To mu nije moglo promaći. No dobro, ipak je ona žena, a za mnoge žene stoji da posjeduju jaku percepciju. Neki su taj dar nazivali jednostavno ženskom intuicijom.

            – Tko je ona, doista?

            Žena-pilot, pripadnik zrakoplovnih snaga jedne zemlje. A ta je zemlja mogla samo biti neprijateljska, jer posljednja podjela je bila jasna – postoje samo mi i oni. To bi trebalo da bude odgovor, no taj ga odgovor nije činio manje znatiželjnim. I što je onda to neprijateljsko u njoj? Sam osobno nije zapažao ništa neprijateljsko u njenim očima, naprotiv. Toliko je naših pilota oboreno nad neprijateljskim teritorijem, kao i njihovih nad našim. Većina ih je uhvaćena i mnogima je pružen medicinski tretman. Sve u vezi s ovim pilotom, njeno ponašanje i govor, bilo je izvan poznatih normi. Uostalom, zašto bi jedan liječnik vrhunskoga kova, i kojemu je ljudski život svetinja, uopće gubio vrijeme na takve misli?

            Sam pojasni Evi što je planirao. Shvatila ga je brzo, to je mogao razumjeti, ali iz nekog razloga je prestala govoriti.

            – Što je tomu sada razlog? – pitao se. – Promjena raspoloženja ili stroga politika njezine službe?- mogao je samo nagađati. Bez obzira na okolnosti, nije imao puno vremena da o tome misli. Eva ga zagrli i poljubi u obraz. Zatim je stavila na glavu kacigu koju joj je Štark dao. Sjela je na sjedište motocikla odmah iza Štarka, položila sanjivu glavu na njegova leđa i obgrlila ga rukama.

            – Čuo sam da je doktor Tara poginula u prometnoj nesreći,- rekao je Štark balansirajući svoj motocikl, pripremajući se za start. -Kažu da je neko vrijeme bila u komi, a njen ju je stari odlučio komirat, ne… Kibernirat. Kibernacija!

            – Hiber-nacija – reče Sam. – H, ne k. Vrijeme kiber-nacije je iza nas.

            – Onda tak! Pa eto. A da to uspije, i da nam oživi, pa nam ulit’ nade u život ka’ prije!

            – Bilo bi lijepo,- reče Sam. -Uliti nade…

            Štark spusti zaštitni vizir na oči i pažljivo ga podesi.

            BROMM!

            – Guma gori! – startao je mašinu. Motocikl se zatresao. – Vatra zbori! – viknu Štark, a Eva se jos više prisloni uz njega.  -Hej doktore, umalo zaboravih!- dreknu Štark. Posegnuo je za unutarnji džep svoje iznošene i prašnjave kožne jakne i izvukao limenu čuturicu.

            – Što je to?

            – Domaći čaj. Sok od kore. Pravimo svoj. Uzmi.

            – O ne… Nemojte,- Sam je pokušao zvučati pristojno.

            – Uzmi! – zabrunda Štark -Napeti ste k’o moja musketa. Bez ovoga nećete imati šanse protiv sile nečiste! – nasmijao se široko.

            Sam uze čuturicu i pomiriše. S ugla usana mu kliznu osmijeh.

            – Rakija? – reče.

            – Eliksir života! – dreknu Štark nadjačavajuci brujanje mašine pod sobom. Zatim dade gas, mahnu rukom u znak pozdrava i ode.

            Samuel ih je promatrao kako odlaze prema mostu, a onda preko mosta, preko rijeke, i od nasipa nestaju u mraku dugog tunela što će ih odvesti na drugu stranu planine.

Dobar dan za umiranje

            Podigao je cijev nagore, podesio cilindar i usuo baruta u nj. Iz umivaonice uze masnog sapuna te njime podmaže rupu u cilindru kako bi olovna kuglica lijepo sjela unutra. Namjestio je zatim dio cilindra s projektil-kuglicom točno u liniju sa cijevi. Zatim povuče šipku ispod cijevi i njome, principom poluge, propisno nabije i kuglicu i barut.

            – Jedan metak, jedan život- pomislio je – možda tvoj.

            Bio je usredotočen na ono što upravo radi, skoro kao kada je operirao. Svu tu pripremu – punjenje cilindra, spuštanje kuglice niz cilindar, doživio je kao nekakav ritual koji sam po sebi ima moć. Sa svakim pokretom postajao je sve više i više otvoren za nepoznatu silu koju, osjećao je, priziva tim činom punjenja oružja.

            Sjeo je u kruzer, izvadio čuturicu, otvorio je i omirisao. Mirisalo je dobro.

            – Ne bih trebao piti. Obećao sam da neću… Možda gutljaj? To je ipak pravi eliksir… – Negdje je pročitao te riječi. Riječi jednog genija. … – Eliksir života,- sjetio se. – Nikola Tesla bio je nadasve pametan čovjek. Netko tko nam je podario iluziju o tome da smo civilizirani.- Pitao se je li čovječanstvo ikada zaslužilo takvoga znanstvenika? – Ne ova zemlja… Ne ovaj planet. Mi, ljudi, stanovnici planete Zemlje stigli smo daleko, postigli mnogo, dobro se opskrbili i zasigurno sve učinili da smjestimo naš civilizirani gluteus maximus na jastuke s grijanjem. Ali nismo postali bolji.

            Zatvorio je čuturicu i vratio je u ruksak. Sunce je izranjalo na horizontu, a vlastite mu se oči u retrovizoru učine kao da od sebe sama zahtjeva nekakvo objašnjenje, ispriku, možda oproštaj.

            Počešao se po bradi: -Prilično neuredno. Bio bi red obrijati se za taj poseban dan – pomisli -dan za umiranje. 

            Spustio se do rijeke i otvorio stari, ručno napravljeni komplet za brijanje. Dobio ga je na poklon od svoga oca kada su ga primili za studenta na sveučilištu medicinskih znanosti. Postavio je malo zrcalo na obližnji kamen i koristio vrećicu bezplamenog kemijskog grijala da ugrije vodu. Voda ubrzo postade vrela i Sam ju ulije u posudu. Bez žurbe i ujednačenim pokretima najprije nanese četkom sapuna sebi na kožu. Otvorio je britvu i nekoliko je puta prevukao preko kratkog remena za oštrenje. Zatim prisloni oštricu uz lice i polako poče kliziti njome uz vrat.

            – Valja se srediti – britvom je rezao po obrazu – kad je ovako lijep dan – um mu bješe ispunjen prazninom što se otvarala među oblacima nad njim, i slobodan. Rijeka je neprestano mrmorila – zvuk netaknute prirode. Ponovo mu se učini da čuje cvrkut ptica. Okolica bješe u skladu s njim a on s njom, u pokretima ruke, dok je oštrica britve klizila gore-dolje po koži lica. Iz tog mira, kao snoviđenje, u odrazu malenog zrcala ugledao je tri muškarca kako hodaju travnatom kosinom. Okrenuo se, ali njih tamo nije bilo. Osvrnuo se i nanovo ih ugledao u zrcalu. Trojica muškaraca hodali su padinom, odjeveni u jelenje kože, nosili su lukove i strijele. Drugi i treći čovjek koračali su točno u tragove onoga koji je hodao ispred njega.

            – Dindari… – prošapta i ponovo se okrene. Ljudi nestadoše. Vizije više nije bilo ni u zrcalu, čak ni tragova što bi rekli da nije bilo priviđenje. 

            Čim se vratio u kruzer na monitoru iznad volana čekala ga je ispisana poruka:

            – Kako je vaš pacijent, doktore Alma?

            – Moj pacijent je dobro – napiše Sam.

            – Da bi sve bilo u redu, morat ćete mi je uživo pokazati.

            – Vrijeme je za inicijalnu kapislu,- reče. Ispravio je Colt, palcem nategao udarač do polovice i stavio kapislu na cilindar. Startao je motor kruzera, i krenuo. Prošao je pored glavnog ulaza patrolne postaje i zaustavio se na izlasku prema autocesti. Odatle su bila jasno vidljiva istočna i zapadna raskrižja.

            Još jedna poruka pojavila se na monitoru:

            – Vidim vaš 2C, doktore.

            Samuel se osvrnuo oko sebe. Ništa. A onda u daljini pred sobom ugleda vozilo.

            – ICC…

            Amfibijsko vozilo koje voze super soldati – Interfektor. ICC – Interfector Cruiser Class.

            – Gdje je ona? – bila je sljedeća poruka.

            Sam odluči ne odgovoriti. Sjedio je za volanom svoga 2C. U krilu mu je počivao Colt.

            – Gdje je ona, doktore? – poruka se ponovila.

            Nije odgovorio. Prsti mu se nesvjesno obaviše jače oko drške pištolja. Novi tekst ponovo iskoči:

            – Nije s vama u automobilu?

            – Ne – ukuca Sam.

            – A ako te ubijem, tajnu gdje je i što je sa njom ponijeti ćete sa sobom?

            – Tako nekako, super-satniče – otkuca Samuel. – Moja je misija završena.

            Amfibija se zaustavi na nekih tridesetak metara od Samuela i SS iziđe iz vozila. Sav u fleksibilnom crnom oklopu, sličio je na ronioce što se šalju u najdublje dijelove oceana. Jednom je rukom podigao svoj buran i usmjerio u Samuela, a drugom gestikulirao, najprije pokazujući dva prsta postrance k unutra, a onda punom šakom k sebi. Bili su to klasični znaci pri hapšenjima: Pođi naprijed, ne većom brzinom od 20km na sat.

            Sam okrene ključ i upali motor. Kotači se pokrenuše sporo, brzinomjer na petnaest.

            – Ako me sad pogodi – pomisli Sam. – Ispario bih momentalno skupa s autom.

            Totalna dezintegracija – to je bila sudbina svake mete koju pogodi buran tipa SS.

            Kruzer nastavi kliziti prema Super Soldatu sve dok nisu bili udaljeni petnaestak metara jedan od drugoga. SS mu dade znak da stane.

            Sam stade.

            – Ugasite motor sada – reče SS.

            Govorio je u mikrofon što mu je bio fiksiran za kragnu, a glas mu je dopirao iz zvučnika na amfibiji.

            Sam isključi motor.

            – Želim da bacite oružje kroz prozor, jedno po jedno, redom kako vam kažem. Razumijete li me?

            Samuel klimnu.

            – Sad, baci ključeve automobila kroz prozor sa svoje strane – rekao je SS.

            – Bože… Nisam ovo planirao,- pomisli Sam. Spustio je  ključeve svog automobila pored sebe. Po prvi put je istinski žalio što je daljinsko paljenje kruzera odavno otkazalo. – K vragu. Što sad? Ako izbacim ključeve od kruzera, igra je gotova. Ako sada pritisnem papučicu gasa, dok je buran uperen u mene, otpuhat će me u trenu.

            – Baci ključeve, doktore! – reče SS.

            Sam posegne za pregradak u vratima gdje je odložio ključeve od Bišmalovog kruzera, zgrabi ih i baci kroz prozor.

            – Dobar dečko – reče SS. -Sad, stavi desnu ruku na glavu i lijevom rukom uzmi sačmaricu za cijev, i izbaci je kroz prozor.

            Samuel učini kako mu je naređeno.

            – Sad pištolj – rekao je. – Uzmi ga za cijev.

            Sam izbaci i pištolj.

            – To je to. Tvoj me buran ne zanima. Znam da je prazan.

            SS spusti blaster i pođe prema Samuelu. Pun samopouzdanja, koračao je bez ikakve žurbe, gotovo ležerno.

            – Ovo je moja prilika da bacim kocku – pomisli Sam. – Ali gdje bih trebao ciljati?

            Kompaktna kaciga prekrivala mu je lice. Uz to, SS je bio odjeven u neprobojni oklop od glave do pete.

            – Cijela igra izbacivanja oružja kroz prozor auta bila je samo nekakav bizarni test – kiša misli stuštila se na Samuela. Možda je SS želio da Sam pokuša pucati u njega i time mu zapečati sudbinu. Što je po srijedi? SS zasigurno zna da Samuel nije toliko glup da puca po njemu dok je sav odjeven poput transformers-a. U svakom slučaju, poredak naredbi nije imao neke veze s pravilnim postupkom ekstrakcije iz vozila u slučajevima kada je subjekt naoružan.

            – Možda se samo igra mačke i miša.

            Super Soldat stade ispred Samovog kruzera i jednim lakim pokretom spusti svoj buran na bok, točno na magnetni držač. Podigao je vizir, a ostatak prednjeg dijela kacige skliznu s lica na dvije bočne strane.

            – Sad – pomisli Sam. – Da ga tresnem ovom tanžarom posred lica i doviđenja!

            Super Soldat iz džepa izvadi malu, pozlaćenu tabakeru. Otvori je pa iz nje izvadi cigaretu. Izgledao je nekako normalno, ne osobito loše ili opasno. Sam bolje promotri njegovo lice: visoke jagodice, čeoni režanj nizak.

            – Mandibula široka… – Sam je bio neodlučan. -Jedan metak…- pomisli. Morao bi se pomjeriti da bi hitac bio uspješan. Ili čak izaći iz auta kako bi naciljao. A što ako Colt jednostavno zataji? Revolver je bio odista star.

            – Nemam ga više ni za što upucati,- pomisli Sam. -Eva je sada na sigurnom. Pretjerujem. Izigravam zaštitnika… Ali to je normalno. Ja sam doktor.

            Soldat stavi cigaretu na usnu i posegnu unutar pancira.

            – Sada možete izaći da popričamo, doktore,- rekao je SS i Samuel prvi put začuje njegov normalni glas.

            – Pregazit ću ga,- pomisli Sam. Od te mu se misli cijeli središnji živčani sustav pokrene. Otvorio je vrata tek toliko da maskira potez koji je napravio drugom rukom – Postavio je ključ točno iznad otvora gdje bi ga i trebao zabosti da upali auto, a drugom rukom je otvorio vrata i lagano se savio naprijed.

            – E tak’ – promrmlja SS i klimnu glavom. Upaljač koji je izvadio bio je imitacija starog zipo upaljača, metalno crvene boje. U sredini upaljača, na plavome krugu, bješe istaknuta bijela zvijezda. Zakačio je poklopac palcem i iz upaljača liznu dugi plamen. Usred tog prvoga udisaja dima, Sam nabije ključ i okrene ga, upali motor i zalupi vratima.

            SS dohvati buran s pojasa. Sam nagazi gas-pedalu koliko je mogao. Super Soldat jest super utrenirani ubojica, ali instinkt za preživljavanjem je nadvladao: SS refleksno odskoči u stranu i skotrlja se uz put, za dlaku izbjegavši udarac. Stotine vatrenih konjskih snaga Samuelovog C2 zakopaše širokim kotačima po cesti. Zadnji mu točkovi zanjištaše u oblaku spaljene gume. Mašina se zaleti, i uz prasak odjuri autocestom. 

Majka Priroda

            Vransko Jezero leži na jednom od nekoliko ugaslih vulkana i brižno čuva jedno od najvećih stjecišta kristala na planeti Zemlji. Tijekom posljednjeg rata, flora i fauna Vranskoga Jezera ostali su netaknuti. Srećom, područje je bilo pošteđeno od gadnog onečišćenja. Zbog toga su mnoge druge vrste migrirale u ovo područje, tragom bolje i prilagodljive klime. Odmah nakon rata, biota toga područja stabilizirala se već nakon godinu dana, brže nego ijedan ratom zahvaćeni kraj Balkanskog Poluotoka. Zatim se počela širiti izvan kontrole i tijekom samo nekoliko godina, vegetacija je nabujala kilometrima uokolo, a prema jugu stigla i do mora. Vozeći se uz jezero, opazio je izdužena jata riba.

            – Kako je samo bistro i čisto kad uokolo nema ljudi – pomisli. – Ne postoji nijedna druga vrsta na svijetu koja je u stanju oduzeti ljudskoj vrsti počasno mjesto globalne štetočine.

            Pa i da je takva vrsta postojala doskora, nakon ovoga rata nema više ni nje. Koliko god da je razmišljao, vraćao se na isto: Odista, nema tako invazivnog stvora kao što je čovjek. Majka Priroda dopustila nam je poigrati se zakratko, tijekom jednog zanemarljivo malenog djelića kozmičkog postojanja. Mi, ljudi, istinski smo vjerovali da smo je ukrotili. Sjekli smo kroz njene planine, kopali posvuda, probadali njezino nježno tijelo ponovno i ponovno.

            – Koliko je samo bola – pitao se – majka priroda proživjela kroz mnoga desetljeća?

            Napravili bismo sve što bismo poželjeli, svakojake naprave, alatke, odjeću. Stvari kakve smo htjeli. A kada ih više nismo htjeli, samo smo ih odbacili u vode.

            Njene vode.
            – Razmišljajmo o svim vodama Zemlje kao o krvotoku jednog živog bića – čovječanstva,- govorila je Tara. Sjetio se njenoga govora s posljednje međunarodne konferencije prije no što je izbio rat. – Mi smo jedna velika obitelj. Trovanje naše majke je užasan zločin! I što reći o braći i sestrama koji to i dalje čine? Pozivam vas da iznađemo način da ih zaustavimo!

            Nikada nismo dozreli. Majka priroda gledala je na nas onako kako bi naše današnje društvo gledalo na nemilosrdnog tinejdžera-ubojicu. Pošto je takav ubojica još uvijek samo nedozrelo dijete, postupamo s njim kao da je zaražen virusom zla. Njegove postupke shvaćamo kao manifestacije oštećenja psihe, mentalne bolesti. Želimo pomoći. Šaljemo te mlade počinitelje stravičnih zločina na savjetovanja i propisna liječenja. Većina je načisto da takva djeca, makar koliko bila djeca, nemaju više što tražiti u zajednici za dugo vremena. Društvo im rijetko ponovno vjeruje, a procjena rizika od ponavljanja zlodjela se nastavlja. Još manje se vjeruje odraslima. Želimo biti sigurni da su takvi, do kraja njihovog bivstvovanja, pod prismotrom.

            Majka priroda zacijelo je imala puno strpljenja. U konačnici svoje mentalne bolesti, ljudska ju je vrsta pokušala ubiti.

            – Božanska se ektomija[7] mora dogoditi – osjećanje bijesa i beznađa izazivalo je mučninu u želucu. – Oprosti, Adame. Na kozmičkom planu, sramotno je biti čovjek ovih dana.

            Vozio je pokraj napuštenog motela. Na vratima s barikadama bješe zakucana povelika ploča s porukom: Ako me pokradeš odrezat ću ti prste.

            Maštoviti vlasnik, koji očito nije umjetnik, nacrtao je i kuhinjski nož s crvenim mrljama preko oštrice, tvoreći tako uskličnik. Na zidu mu je netko odgovorio: Srednji mi prst krvari.

            U dvorištu su čamila pet automobila i kamionet. Svim vozilima su nedostajali kotači. Taj je dio bio poznat po krađama.

            Dolje niz padinu, vidjela se elektrana. Obnova ovih elektrana trajala je mnogo duže nego što je prvotno planirano. Svugdje je bio manjak radne snage, a ako se tome doda i nedostatak obrazovane radne snage, onda je jednadžba za rezultat mogla samo imati totalni zastoj. Rat na stranu, pustili smo da generacije odrastaju bez odgovarajućeg obrazovanja. Mlade godine protraćene na jeftine radosti, gledali bolesne tv programe što su nam servirali mediji. Instant-uživanje postalo je samo sebi cilj.       Moto je strujao generacijama: Grabi od života što mogneš danas, jer sutra je – tek sutra. Okrenuli smo se u civilizaciju dokolice.

            – Ni sam nisam bio drukčiji. Bili smo, nekako, odmah po rođenju gurnuti u stvari… Osjećao sam se kao da odrastam pod megafonom: Kupujte ovo! Ovo treba imati! Kupujte i to i ono – jer bez toga i onoga ste nitko i ništa! Potrošači svih zemalja, ujedinite se! A sve je bilo na klik daleko…

            Put se neprestano penjao, vijugajući iznad jezera. Pogled na prekrasan krajolik bivao je sve širi sa svakim novim zavojem. Volio je prirodu.

            Bombe koje stvaraju zemljotrese, zagađenja zraka i nuklearna bombardiranja desetkovali su čovječanstvo. Morali smo se trgnuti iz sanjarenja, preko noći shvatiti i razumjeti s čime se to suočavamo da bismo uopće mogli preživjeti. Odjednom, milijuni uspavanih glava moralo se probuditi i otvoriti oči za krvavu stvarnost. Na kraju tunela nije bilo svjetla, jer taj mračni tunel, u koji smo ušli tako zasljepljeni, i nije imao kraja.

            Što se tiče medicinskih škola, zabluda o novcu, statusu i prestižu proizvela je beskorisne liječnike. Pasmina koja nije bila sposobna suočiti se, a kamoli izliječiti milijunske populacije od ozbiljnih novonastalih bolesti. Nijedno temeljno polje društva nije stvorilo ono što je društvu odista trebalo da bi se održalo. Sve je to Tara predvidjela u svojemu žurnalu što ga je pisala još kao tinejdžerica. Osmjehnuo se pri sjećanju na njihov prvi susret. Sjetio se plesnog podija. Rekla je kako joj u stvari srce pripada upravo plesnom podiju, a ne onome po čemu je kasnije postala poznata.

GLAVA ČETVRTA

DUEL

Guma gori – Vatra zbori

            Tražilica u dvogledu pomjerila se na nultu točku. Nešto se kretalo u daljini. Vrijednost tražilice počne se uvećavati i na obzorju se pojavi crna točka koja naraste do oblika amfibijskog vozila.

            – Prokleti dužnosnik vlade – reče Štark spustivši dvogled. Pokraj njega je sjedila Eva. – Kotrlja se autocestom poput puža. Nešto ispituje. Ti bi se tribala sakrit’ iza stijene, Eva.

            – Ne – reče Eva i uze ga za ruku.

            – Što? – nije bio siguran što mu time želi reći. – Misliš da ne bih tribao ić’?

            Ona mu stisnu ruku jače, odrično klimajući glavom.

            – Ne brini – reče Štark. – Samo ću razgovarat’ šnjima. Šmucali su se ovuda i prije. Ako žele zabost’ nos, onda bolje da ih navedem na krivi put.

            Eva nakrivi glavu, pogledavši ga očima punim brige. Čudio se odakle toliko suosjećanja u očima jedne neznanke.

            – Umijem ti ja to – reče Štark. – A ti samo ostani ovdje i čekaj me. Pa i ako se ne vratim, doktor Alma samo što nije došao.

            Eva ga je promatrala s nevjericom.

            – Možes li vidjeti baraku odavde? – Štark pokaza prema udolini gdje se nazirala baraka. Podigla je pogled.

            – Mogu – reče Eva.

            – Put iza te stijene vodi ravno tamo. To je mjesto gdje bismo tribali sresti Samuela. Ulaz u rudnik je u blizini te barake. Vidjet ćes tamo dizala i buldožere i druge stvari. Buldožer, znaš… – gestikulirao je – veliki traktor s ogromnom lopatom na sebi.

            – Znam – odgovori Eva.

            – Dogovor?

            – Dogovor – klimnu ona.

            Štark uzjaše svoga Harleya: – Guma gori! – namignuo je.

            -Vatra zbori! – doda Eva.

            – Bravo sestro!- Pođe motorom, ali nije išao pravo k cesti. Umjesto toga u širokom je luku obišao stijene kako bi izgledalo da dolazi iz drugog smjera. Ubrzo skrene na autocestu i nastavi voziti u susret amfibijskom vozilu.

            Zaustavio se nakon drugog zavoja gdje je ostatak ceste ostao kilometrima ravan i široko otvoren, obrubljen pitomim padinama. Cesta se odatle protegla ravno sve do kraja udoline.

            Amfibijsko vozilo klizilo je prema naprijed ujednačenom brzinom. Štark se zaustavi pa stade mahati objema rukama. Jedna od prednjih oplata na vozilu klizne u stranu i kroz otvor se promoli cijev buran blastera.

Grad duhova

            Podmornica je izronila i ušla u luku. Bojnik Beara zavalio se u fotelju, zabacivši glavu preko naslona. Preko puta njega sjedila su dvojica vojnika koji su ga čuvali. Jedan od njih ubrzo je dobio zamjenu. Na uniformi novoga čuvara pisalo je O. Ališik. Vrlo vjerojatno sin njegovog kolege, bojnika S. Ališika. Morao je biti. Fizionomija ista, isti izraz.

            – Geni – pomisli. Razmišljao je o broju posade u podmornici u koju su ga ukrcali. Znao je raspored svih odaja podmornice. Dok je prolazio, nisu mu vezali oči. Nisu ga smatrali izričito opasnim, niti je cijeli slučaj doveden u fazu 3. Faza 3 bila bi neugodna. Podrazumijevala bi ne samo povez preko očiju već i lisice na rukama. Procjenjivao je svoje šanse, a kalkulaciju te procjene upravo je privodio kraju. Pogledao je na sat. Prošlo je nešto više od dva sata otkako je kapetan Nagana napustila brod. Beara ju je oduvijek smatrao odviše ženstvenom za vojnički poziv. Jednom je tako što i izjavio, i to pred ostalim učenicima, na što je odmah dobio i odgovor: – Gospodine, ako do sada niste zapazili da mi je obraz dovoljno debel za ovaj poziv, u vrijeme kada to konačno budete shvatili bit će kasno.- Razred se nasmijao, a Beara je samo ignorirao čitav slučaj. Sada s toga sjećao s razlogom.    

            – 10, 4 – reče novi čuvar u svoj radio kao odgovor na poruku koju je upravo primio kroz mali prijemnik u uhu.

            Vrata se otvoriše i na njima se pojavila kapetan Nagana, odjevena u sivu mornaričku uniformu. Iako sitne građe, krupnih očiju i tananog vrata, djelovala je dovoljno autoritativno. Dala je znak stražarima da stanu sastrane, a ona sjede naspram bojnika. Bojniku odmah postade nelagodno, i to ne zato što se pribojavao za svoju sudbinu niti što je slutio zavjeru. Naganin je pogled bio pun pitanja. Kao da ne zna odakle početi. Bio je to pogled zbunjenoga vojnika koji je upravo primio vijest od nadređenih da smjesta položi oružje. Isti pogled kao što ga je imao i admiral posljednji puta kada su razgovarali.

            Zadržala je pogled na bojniku a onda pogleda u stranu i zagleda se u mapu Jadranske obale što je stajala na zidu.

            – I dalje mi ne vjerujete da nisam u mogućnosti uspostaviti vezu sa Slavonijom?- upita bojnik.

            – Mislila sam da koristite lažnu šifru, da.-

            Bojnik klimnu glavom. Bio je oprezan. Situacija se, čini se, mijenja. Njegov vojnički um vratio se proračunu vjerovatnoće plana o bijegu, ako ne i preuzimanju kontrole nad ovom grupom pobunjenika.

            – Možda i jesam – reče bojnik.

            – Nepotrebno se rugate, bojnike. Vi niste više ni moj profesor a niti nadređeni.

            – Ovo potonje ipak jesam, kapetane.

            – Niste. Žao mi je – gledala ga je u oči. Pogledi im se sretoše nakratko, no nije bilo duela. Naganu je očito nešto mučilo, a bojniku Beari to nije promaklo. – Možete izići. Zatočenik je sada u fazi jedan. Prelazimo na vojni protocol – reče ona.

            Dvojica vojnika se pogledaše.

            – U redu je – klimnu Nagana i obojica iziđoše.

            – Vojni protocol – zaklima Beara glavom i stisnu usne. – Oduvijek vam je išla Ženevska Konvencija.

            – Hvala Bogu, bojnike, pa sam naučila ignorirati tu uvraženu nadobudnost toliko prisutnu u našega muškarca. Još ako se tomu pridoda i unfirma – eto tipičnog primjerka.

            – Feminizam u akciji – reče Beara.

            – Očekivani odgovor, bojnike, ali ne i tema na koju ćete imati čast nastaviti diskusiju. Moj prioritet i dalje je zaustaviti Super Soldata prije no entitet bude uništen. Tražim način za to, a vi i dalje tvrdite da niste umješani.

            – I nisam. Jurisdikcija nad SS mi je oduzeta i ne mogu reći da sam bio oduševljen kada se to dogodilo.

            – A o tome vas je obavijestio admiral, kažete? – reče Nagana

            – Admiral osobno. Vidite, kapetane, nije to jedina jurisdikcija koja je uzeta iz ruku profesionalaca i predana amaterima u ruke. Pogledajte samo naš medicinski sustav. Čitav sektor za bioniku, pa i robotiku… Toliko važnih stvari prelazi u koječije ruke pod isprikom da nema dovoljno ljudi.

            – Koječije, blago rečeno – doda Nagana. -Počinjete zvučati kao ja, to je dobro. Znači li vam išta ime Karlo Bišmal?

            – Zvuči poznato – klimnu Beara.

            – Nije li to čovjek koji je preuzeo komandu nad SS?

            – Moguće.

            – I tvrdite da je to učinio admiral?

            – Kapetane, ja tvrdim da me je admiral Strig o tome obavjestio.

            – U redu. Znate li tko je Samuel Alma, bojnike?

            – Doktor Alma, kirurg? – nasmiješio se – doktor Frankenstein.  

            – Da, on. Prema posljednjim informacijama, bojnike, entitet je živ, možda ne i zdrav, no trenutno se nalazi u brizi i zaštiti doktora Frankensteina. Čovjek koji je preuzeo šifre za SS, Kapetan Milicije za Slavoniju, Karlo Bišmal, pokušao ga je spriječiti na svoju ruku i pri tom je pokušaju ubijen.

            – Na svoju ruku? Ubijen? Tko ga je ubio?

            – Doktor Frankenstain, najvjerojatnije.

            – A gdje je bio SS? Nemoguće je parirati Super Soldatu, osim ako to nije drugi Super Soldat – reče bojnik.

            – Taj je Bišmal išao na svoju ruku i nije čekao SS-a, iako ga je pozvao,- reče Nagana. – Zbog nečega nije mogao ili nije htio čekati.

            – Kapetane Nagana, vidim da vam je potrebna pomoć. Ali ja vam odista ne mogu opozvati SS-a. Evo, ako želite, razgovarat ću sa admiralitetom, s komandom za osmatranje, s kim želite.

            Nagana je šutjela.

            – I konačno, čemu sabotiranje misije prebacivanja astronauta? – reče bojnik.

            Nagana opet ne reče ništa, pogled joj osta fiksiran.

            – Ušli ste sada ovdje – nastavi bojnik pomalo ubrzano – vratili ste se iz luke i ponašate se drugačije. Kao da vam ništa ne ide po planu. Što se događa? Ako želite moju pomoć, onda mi morate reći što se uistinu zbiva?

            Nagana skupi dlanove: – Uistinu se zbiva, bojnike, da s kim god da tražim da uspostavite vezu, to neće biti moguće. Sve komunikacije su mrtve još otkada smo vas ukrcali u ovu podmornicu. Još gore. U luci nema nikoga. Nema ljudi. Nigdje žive duše. Komanda, posade, časnici, vojnici, civili… Luka, čitav grad je prazan. Ljudi su nestali bez traga.

            Bojnik se ukoči. Sjetio se efekta neuronskih bombi i dezintegratorskih topova, no oni su ostavljali mnoge tragove paljevina i pougljenih ostataka.

            – Nekih tragova mora biti – reče bojnik.

            – Nikakvih, za sada – reče Nagana.

            – Čuli ste za proto-jonske rakete…

            – Znam što je jonsko razaranje i njihov efekt, bojnike. A jeste li vi čuli za nešto što se zove Posljednja Kontaminacija i Kristov dolazak?

Jedan metak, jedan život

            Dan je bio vreo. Posred monotonog, plavog neba, žarko je sunce pržilo na sve strane svijeta. Temperatura se popela na četrdeset i četiri Celzijeva i nastavila rasti. Ove iznenadne klimatske promjene samo prije pola stoljeća smatrali su za nenormalne.

Uzani je tunel u stijeni nudio debelu hladovinu i siguran zaklon. Pomjerio je auto u sjenu prolaza. Nekoliko masivnih kontejnera bilo je zaglavljeno iza dvije dizalice i glavnog stroja za drobljenje što je dominirao okolicom. Između pet dugačkih krakova postrojenja za drobljenje kvarca dizala se gomila izlomljenog kamenja pomiješanog sa zemljom, formirajući omanji brijeg. Pokraj te hrpe bio je parkiran gigantski buldožer. Svaki od četiri kotača toga buldožera bio je širok koliko i Samov kruzer.

            – Prilično glomazan za rudarstvo kvarca – konstatirao je.

            Uspeo se ljestvama do kabine buldožera. Iz kabine, pogled je pucao okolo kao sa kakve osmatračnice. Izvadio je dvogled iz ruksaka i počeo promatrati okolicu. Dolje, pokraj barake, u blizini rudničke jame nije bilo nikoga. Zatim osmotri niz cestu koja je vijugala oko litice prema jezeru. Tada uglada prizor od kojeg mu krv udari u sljepoočnice.

            – Prokletstvo!

            Štarkov je motocikl ležao nasred ceste.

            Spustio se do rudarske barake i provirio kroz njezine razbijene prozore. Nigdje nikoga. Onda brzo izvuče ispražnjenu municijsku šaržer-bateriju iz burana, dohvati novu iz torbe i gurne ju u buran. Šaržer sjede uz poznati klik i kratak zvučni signal označio je da je blaster sada pun. Zatim ga pažljivo polegne na drveni pod, bliže vratima. Pošto odluči da je zadovoljan s pozicijom burana, provuče se kroz prozor na suprotnoj strani i tako napusti objekt.

            Planirao se popeti na obližnji brijeg i odande izbiti na vrh tunela jer se odande jasno vidio ulaz u baraku. Ako mamac upali, iznenadio bi Super Soldata i prišao mu s leđa. Ali u tom mu je planiranju nedostajalo procjene. Nakon samo minute penjanja shvatio je da je staza mnogo slabije prohodna, zarasla u grmlje i na mnogim mjestima strmija no što je očekivao. Shvatio je da će mu trebati više vremena da se popne do tunela, zasigurno dvostruko više no što je prvotno izračunao. Nije bilo druge nego da se baci u trk. A trčanje uzbrdo nije laka stvar.

            Udahnuo je duboko, spojio dlanove i kratko se pomolio.

            – Možete izići, doktore! – čuo je SS-a kako odjekuje kamenjarom, glasom koji je brujao kroz megafon.

            Sam potrči, odmah izravnavajući ritam disanja: jedan i dva u udisaju, tri i četiri u izdisaju.

            – Igra je gotova! – objavi Super Soldat. Povezan bežično sa svim zvučnicima uokolo koje su nekada rudari koristili za objave, sada je sablasno odjekivao čitavom dolinom.

            – Gotova i jest – u sebi reče Sam. Ponovio je ovu misao nekoliko puta zaredom, ritmično dišući. Njegov je um ulazio u stanje koncetracije kao kada operira na živome organu. Savladavao je strminu dugim, ravnomjernim koracima.

            – Doktore Samuel Alma, znam da ste u baraci! – brujao je SS. -Imam šifru od vašega burana i sada sam ga u potpunosti iscrpio. Ne možete se sakriti od mene!-

            Sam nije zastajkivao.

            – Oče naš… ‘fala Bogu niti pijem niti pušim… pio sam… al’ nepušim…- konvulzija misli silazila je u srce i ono poče lupati jače. Podupre se stopalom o kamen i zaleti još jače. -Noge su moje opruge Tvoje… – trčeći tako u punom zamahu izbio je na stjenovitu zaravan, povrh tunela.

            – Brojim do tri! – reče SS. -Ako ne iziđeš, doktore, raznijet ću cijelu baraku.-

            Konačno, figura Super Soldata uđe u Samuelovo vidno polje. Jasno je vidio kako SS upire svoj buran dolje prema baraci. Zaštitni vizir na šljemu SS-a bio je isključen. Očigledno, nije imao nikakvu ideju o tome da ga Sam uopće vidi.

            – Još samo nekoliko metara – pomisli Sam. Još uvijek je bio van efektivnog dometa. Morao se približiti što je moguće više. Sa svakim smanjenjem udaljensti šansa za uspješan hitac se uvećavala. Znao je da u slučaju promašaja popravnog ispita neće biti. Osim toga, promašaj bi značio i sigurnu smrt za Evu, a onda i za njega.

            – Jedan metak, jedan život… – sjećao se – možda tvoj.

            Ali tada se dogodilo nešto što mu u momentu uništi svu nadu i njegovo srce potonu. Dolje, nedaleko od barake a pravo ispred SS-a, između dizala i buldožera, pojavila se Eva. Hod joj je bio nesiguran i činila se dezorijentirano. Super Soldat smjesta uperi svoj buran k Evi.

            – Stoj! – komandovao je SS.

            Spazila ga je tek tada i oči joj se ispuniše strahom. Sam se skamenio od prizora. Eva je možda izišla da se preda kada je čula kako SS zove doktora da iziđe. Ili je možda izišla u želji da upozori Sama? Grozničavo je razmišljao.

            Super Soldat posjedne desnu šaku u kojoj je držao buran, u lijevu, tako učvrsti oslonac i nanišani u Evu. Ta mu je priprema za smrtonosni hitac donijela poseban užitak. Strah u njezinim očima bio je potvrda njegove moći. Hranio se time. Bezuvjetno je vjerovao u svoje sprave koje su mu govorile da ništa i nitko u okolici nije doraslo njegovoj moći. Bio je superioran, kao i uvijek. Mogao je locirati opasna oružja oko sebe, i više od toga – mogao ih je po želji i s distance prazniti ili blokirati. Imao je sve razloge da vjeruje da je sila odista uz njega. I upravo kada je SS htio povući obarač, njegov superiorni periferalni vid detektirao je osobu zdesna. Okrenuo se i zapazio Sama kako prilazi gazeći stjenovitom zaravni.

            – Ja sam kirurški nož u rukama Gospodnjim! – reče Sam. – Božanska se ektomija mora dogoditi!

            SS zamahnu svojim Buranom u pravcu novodolazeće mete. U tome istome trenu Samov čitav mišićni sustav, kompletan njegov musculus skeleti, onako kako ga je poznavao do u nerv, bješe sav u pokretu što se slivao u jedan jedini, lagani, smireni hod prsta na obaraču staroga revolvera. Zaustavio je dah.

            Grom iz djetinjstva. Zmaj koji kiše. Eksplozija dinamita što stjene ruši.

            Super Soldat se spusti na koljena, i tako nakratko ostade, kao u pokajanju. Kiselo je i suho zrakom zarezao dim spaljenoga crnoga praha. Onda se srušio, s rupom u čelu, licem u kamen.

Zdravica Srcu

            Eva je još spavala lica okupanog zracima zalazećeg sunca. Sam sjede na travu pokraj nje i udobno se namjesti. Sa strmog brežuljka pucao je pogled preko udoline, pa preko jezerskog plavetnila i dalje k brdima. Po površini jezera izvirivali su mnogi otočići kao brojni zeleni jastuci. Oko svakog otoka plutala su mala gnijezda novopridošlih ptica.

            Polako, sasvim polako, kao da mu vrijeme sažima dan, dan u minute, a minut u svakome pokretu pojedinačno, Sam je punio lulu mješavinom suhe trešnje i duhana. Ujednačenim je pokretima popunio zdjelicu lule i pažljivo je poravnao.

            – Tiho noći… Moje zlato spava.

            Izvukao je upaljač iz džepa, metalno crven, s bijelom zvijezdom u sredini plavog kruga.

            – Prah prahu, pepeo pepelu.

            Gledao je u nizine. Pogled mu odluta preko zelenih krošnji što su lagano talasale na blagomu vjetru. Voda bješe toliko bistra da je mogao nazrijeti dno. Šume su se prostirale duž obale, uspinjale se uz brda, spuštale niz kosine, i tako dokle god je oko moglo dosegnuti. Sjetio se pjesme koju je Tara jednom napisala.

Jezero Vransko

nikad zima

okovala nije svo

tako nikad

nikad neće

okovat’ ni srce to

i sve vode

ovog svijeta

ledom će se jednom kriti

pa ni onda,

u mom srcu

leda neće, neće biti

ja sam vatra

ljubav vječna

otkucaji kroz eone

skraja zvijezda, ko’ da čujem

opet kuca srce moje

i sve vode

ovog svijeta

u jednu će se vodu sliti

žive vode, i sve duše,

iz jezera će jednog piti

Jezero Vransko

nikad zima

nikad ledom

okovala nije svo

tako nikad

nikad neće

okovat’ ni srce to

            Odvrnuo je poklopac sa čuturice i prislonio je uz nos. Sok od kore, drvo šljive. Mirisalo je dobro. Pridigao je čuturicu pa nazdravio zrakama sunca što kroz drhtave krošnje nalaziše put.   

            – Za srce što nikada ne ledi! – i povuče dobar gutljaj.

K r a j


[1] Kutjevo – gradić na istoku Hrvatske (Slavonija) poznat po proizvodnji vina, naročito sorte graševine.

[2] Deus unum, cor nostrum unum. Na Latinskom: Jedan Bog, jedno srce u svima (nama).

[3] Prototip elektromagnetnog oružja tvrtke BAE Systems testirala je Američka mornarica 2012 godine. Vođen tom idejom, buran bi bio nova generacija elektromagnetnog lakog naoružanja koji ulazi u upotrebu sa kraja trećeg desetljleća dvadeset i prvog stoljeća.

[4] Sternum ili grudna kost nalazi se u centralnom djelu grudnog koša

[5] Non omnis moriar. Na Latinskom: Ne umire sve, (Neću sav umrijeti). Horace

[6] Hrvatski Samokres. Poluautomatski pištolj hrvatske proizvodnje. Na američkom tržištu prodat pod imenom Springfield Armory XD (X-treme Duty);

Stoeger DD; Double Defence (Dvostruka Obrana) puška bokerica američke tvrtke Stoeger.

[7] med. – kirurško odstranjenje određenog djela tjela.